Spavaj sa andjelima draga majka...

Vec na samu pomisao da napisem par redova na ovu temu, oci mi se pune suzama i vise ne vidim svoj kompjuter tako da kucam na slepo... ako nadjete greske... ne obracajte paznju.
Dve godine je proslo, neki bi rekli kao za tren, a meni nikad duze. Pomisao na majku je nesto sto treba da vam izazove osmeh ili bes ako ste se jutros posvadjali sa njom sto vas budi rano, nikako tugu. Tuga za majkom je nesto sto boli beskrajno i sto nikad ne zagasne, bar nije ugasnulo za ove dve godine. Neki ce me razumeti, nazalost potpuno, ostalima zelim da jos dugo to ne osete.
Najgore od svega je sto sam se tokom ove dve duge godine secala samo njenih poslednjih trenutaka, njenih suza, njenog ocaja, njene boli. Sanjala sam njen osmeh i ponavljala neke njene recenice i smejala se istim. Pricala sa njenim ucenicima o njoj i nisam nasla osobu koja je se ne seca sa osmehom i da nekom njenom cuvenom izrekom i recenicom.
I tog prokletog 19.12.2008 je padala kisa, toliko jako da je krov poceo da prokisnjava na nekoliko mesta i u predsoblju mi je, kada su se svi razisli koji su dosli da izjave saucesce, pao komad plafona. Rekli su ljudi da ta kisa znaci da zali za zivotom, da place za zivotom. Kako i ne bi, toliko je volela svoj zivot, svoj posao, svu tu decu koliko god oni nezglavni bili.
Samo jedan dan u njenom zivotu je promenuo sve. Pozlilo joj je u skoli, dobila je neku vrstu epilepticnog napada i hitna je odnela u bolnicu. Kada sam dosla kuci za vikend rekli su mi da je slog i da ce brzo da se oporavi. Kada sam je videla, neki los predosecaj mi je govorio da to nije slog. Nisam znala osobu koja je imala bolje srce i cistiju krvnu sliku i sve to nikako nije licilo na slog. Doktor Lujanov, dugogodisnji prijatelj moje majke je odmahivao glavom i govorio da ne moze nista sa sigurnoscu da mi kaze. Kad sam mu rekla "Dule, to nije slog jel da?" samo me je tuzno pogledao.
Onda su krenula ispitivanja, snimanja, skeniranja, bolnice, klinike, poliklinike gde su nam na kraju rekli da je u pitanju rak pluca koji je metastazirao na mozak. 26.6.2007 sam bila na fakultetu, polagala sam poslednji ispit a ona je bila na poliklinici na operaciji na mozgu. Mozete da zamislite kako sam polagala taj ispit. Ovo mi je bio treci ispit kod Zage i ona je videla da nesto nije u redu... samo mi je dala 6 i rekla da idem. Doktor je bio optimista kad je izasao sa operacije i rekao mi da sacekam da ce je odmah doneti iz operacione sale. Kad sam posle nekoliko minuta usla u njenu sobu sestra je pitala da li zna ko sam ja a ona je odgovorila "Kako je prosao ispit?". Tog trena sam znala da je i ona optimista i da joj ceo svet ne moze nista ali nazalost... posle toga su krenula zracenja, kojekakve terapije, neuspesni pokusaj operacije pluca. Ja sam u medjuvremenu diplomirala posto sam celo leto pisala diplomski itrcala po bolnicama i verovatno sam jedina osoba koja je ikad na mom fakultetu dobila 8 iz diplomskog rada. Nije mi bilo bitno sta sam dobila i sta ce svi misliti o mom radu, najbitnije mi je bilo da me ona vidi sa diplomom u ruci. S jeseni joj je bilo bolje, sve do kraja proleca. Onda je krenulo da se vraca. Ponovni snimci pluca i glave su pokazali da se sve vratilo i da vise nema nade... iako smo svi ziveli u nadi. Bozana, njena prijateljica iz srednjoskolskih dana je za tih godinu i po dana jurnjave po bolnicama povukla sve svoje veze koje je u zivotu imala za nju. Curetova mama je uvek obilazila dok je bila u Kamenici iako su se pre toga znale mozda samo preko toga da im deca studiraju i uce zajedno. Moja zahvalnost je bezgranicna.
13.12.2008 je bila subota i njen 54 rodjendan. Sedeli smo u krugu porodice, smejali se, caskali i vec je onda izgledala odsutno i zaplakala je s vremena na vreme nad svojom sudbinom. Vec mesecima nije mogla da hoda niti da uradi bilo sta sama. Pomagali smo joj i da ode do toaleta i da se okupa i da jede. Ona planina od zene je bila sada samo biljcica kojoj je jako tesko padalo njeno stanje. Zelela je sve a nije mogla nista. Plakala je svaki put kad sam zelela da je okupam i da joj pomognem. Najteze mi je bilo sto su se zraci njenog optimizma lagano gubili a ja sam i dalje zivela u nadi da ce ustati i da ce sve to nestati kao ruzan san.
U nedelju je obecala da ce me cekati do sledeceg vikenda da dodjem. U ponedeljak sam je zvala sa posla i prozborila par reci sa njom i rekla je da me voli... u utorak je zaspala... i nije se probudila... u petak ujtru je otisla... nije me sacekala da dodjem, nije mogla...
U autobusu za Kikindu me je video jedan njen ucenik iz njenog razreda, video je da placem i da sam u crnom i nije hteo nista da pita, samo je rukavom obrisao suzu sa svog lica...

Radmila Jakonic, 1954-2008

jos jedan "the day after"

Iskreno se nadam da je ovo moj poslednji blog u nizu "horori kazeneno-popravne ustanove Muhammediah Surabaya" mada nista nije iskljuceno.
Posle naseg opsirnog maila Darmasiswa programu u kojem smo se pozalili na rad i ponasanje osoblja KPU MS usledio je the day after o kojem sam vec pisala ali to nije sve... takozvani the day after je bio samo vrh ledenog brega koji se lagano topio.
Ustvari prva reakcija fakulteta je bila zbog toga sto smo u ponedeljak ujtru otisli kod rektora... druga reakcija fakulteta se javlja mesec dana kasnije kada je i Darmasiswa reagovala na nas mail.
Dobila sam SMS od jedne od najgore razmazenih devojaka koje poznajem. Ona zasluzuje poseban post u blogu pa cu nju i njene hirove opisivati nadugacko i nasiroko. U njenom SMS-u se kaze sledece "u ponedeljak u podne imamo sastanak sa rektorom, dolaze ljudi iz Dzakarte zbog naseg pisma, bice frke bice panike bla bla bla" i to je tako objasnjeno u nekoliko porukica i par poziva od kojih ja pola nisam razumela sta ona prica s obzirom da joj je izgovor engleskog onaj najtezi oblik arapskog engleskog iako je, kako tvrdi, provela 2 godine studirajuci u USA. Anyhow... to je bio cetvrtak i ja odlucim da ne mislim na ponedeljak nikako posto cu samo da se stresiram celog vikenda i da jebem nekom milu i dragu.. i dodje taj ponedeljak ... ustanem ja ujtru da odem na fenomenalna predavanja gospodjice Linde koja, cim Rashad udje u ucionicu, vidi samo njega. Njena predavanja su toliko fenomenalna da se uspavam cim je vidim a slobodno mogu da spavam posto ona primecuje samo Rashada. :D Ne znam ni zasto sam ustala da odem na predavanja, i ovako nista pametno nas ne uce niti se bas mnogo trude. Posle 4 meseca u Indoneziji od kojih smo samo 2 imali predavanja, sav moj indonezanski se svodi na ono sto sam naucila od clanova Mupalasa, od ekipe sa kojom se Sonja i ja druzimo i od CS-era.
Posle predavanja ja odem kuci posto je sastanak jelte u 1 sat a nemam nameru da dzedzim 3 sata na flakutetu i stize mi poruka da se vratim na fakultet posto ce sastanak biti odma. Tu je oma meni nesto zasmrdelo i ja odlucim da vratim poruku "Sastanak je u 1, jebite vi sebi mater (pomislim u sebi), ja dolazim u 1".
Nego, sta se tu ustvari dogadjalo... Darmasiswa je pritisla fakultet zbog one jedne recenice o nasoj religiji i nepostovanju iste. Mislim da nista drugo nisu ni primetili u tom pismu. Onih 7000 slova o nepostovanju nase privatnosti je potpuno olako preskoceno i fakultet i Darmasiswa su se zabrinuli samo zbog nepostovanja religije. Ta recenica o religiji je stavljena u to pismo samo da bi ga primetili. Bila sam sigurna da nista drugo nece primetiti pa sam udarila tamo gde ih najvise boli. Jednostavno u indonezanskom recniku kao da ne postoji rec privatnost ali rec RELIGIJA je ispisana velikim crvenim masnim slovima. U mom recniku je obrnuto... idem u crkvu samo da upalim Radmili svecu.
Na sastanku koji su imali "odma" naravno gospodjica razmazena je trazila preporuku za svoje dalje studije a ostali studenti su razgovarali o losim predavanjima sa rektorom. I onda smo dosle Sonja i ja na red tacno u 13:00. Naravno, ljudstva iz Dzakarte nije bilo ni u tragovima, rektor se smeskao i pitao nas razna pitanja i molio da mu kazemo sve sta nije u redu i kako za sve treba sa njim da razgovaramo bla bla bla i tako je kenjao skoro ceo sat, nit frke nit panike, smorio za medalju, dao nam svoj broj telefona da njega zovemo za sve ubuduce itd itd.
Posle toga je napravljen novi raspored za predavanja, imamo pojacana predavanja ali naravno, niko od profesora opet ne dolazi na predavanja... sta reci...
:D
E da, gospodjica razmazena je trazila i preporuku od Mr. Idrissa (ocrnjenog u pismu) i on joj je rekao da ce joj dati preporuku ukoliko napise pismo Darmasiswi i da u tom pismu kaze da je njeno ime stavljeno u taj mail bez njenog znanja i da je sve sto smo mi napisali u tom mailu laz. S obzirom da je vec dobila preporuku od rektora, jebe joj se za ostatak sveta tako da je tu ispala covek i rekla mu da preko suve istine ona ne moze da laze.
Ali o njenim lazima i spletkama otom potom... :D

Happy Volunteer Merapi

I was thinking about it for days, didn't know how that affect on me because seeing people without their homes in some shelter place is quite sad picture and I didn't know how I will feel about it. Then I said Sonia about it. There was a long weekend of doing nothing in Surabaya in front of us and we had no idea where to go and what to see so I just suggested going to Yogya and volunteer there for Merapi refugees. Since Dama, Merio and Yakub told us about their work around camps we were thinking about it and wanted to go and help but couldn't manage our time. Frankly speaking I was scared of what might I see.
Sonia was completely ready for helping people in refugee camps and we got up at 5 in the morning (which was the most difficult part of the story) and went to get the train tickets to Yogya. Unfortunately on Wednesday we missed the free volunteer bus going that way but still we were prepared to spend certain amount of money for this cause. At the train station in Yogya there were 3 people we loved and we were always happy to see them. Our little monster Dama, her stupid boyfriend (who is actually really nice and smart but we like to call him like that) and our little boy Merio were smiling and happy to see us and after having a bit rest and a small chat we went to Seminary of St. Paul where was one of the biggest refugee camps in Yogyakarta. Yes, we were shock for all the people there, we were surprise and there were million of smiles waiting for us. Luckily for me, those people got used to be there since they were there over a month and they were smiling and asking loads of question and of course, laughing their asses off with my Indonesian. I was talking to this old lady who asked where I'm from and when I told her Serbia, she asked me "That is a part of old Yugoslavia, isn't it?". I was really surprised, hearing this since I always got sentences like "Oh yes, I went to Prague" :D
We were distributing food for people on the first evening and they were looking at us like we fallen from the sky but the next day they got used to us and everything was going smoothly. Sonia got stuck in the kitchen and made friends with Sisters and women who were helping around. Soon everyone liked her and she had a chance to practice her Indonesian. I was moving around, helping distributing food, helping in the food storage room, clothes storage room, bringing things to the sisters, helping with counting the meals and sorting them out for different rooms and everything else that I found interesting. There was even a room for muslims to pray in, which made great impression on me. Muslims praying in Catholic seminary. The rooms were big and there was a lot of people sleeping in them but they had matraces and everything they needed. There was a group of volunteers working with children all the time. You can always see children singing, dancing, running around, eating candies. The women were helping in the kitchen and washing the londery and chasing around small children. Men were basically doing nothing but some rare were helping women.
There was always loads work to be done and the boys who live in the Seminary were working day and night for the whole month. In the morning they were attending classes and in the afternoon they would work as a volunteer or vice versa. They were tired but always smiling and always ready to help. Here and there we had small breaks when we had our chance to talk to some of them. They are all studying to be Catholic priests and they love their work and they want to head to Rome after studies, of course. I couldn’t remember all of their names and I always called them “honey” like everyone in this country but for them I can really say that they are all Honeys, a real ones. Graha the kitchen Man, Copy-Paste-Edit, Good-Morning Guy, Pretty Face but not from Egypt, my not-meant-to-be-dancing-partner, my working assistant and all of those guys who were running around and who gave everything they have to help. I just wanted to thank you all for this great experience and it was pleasure meeting you all.
And I really do hope we will meet again soon :)