Saturday, November 19, 2011

Rodbinska tortura iliti kako sam prezivela 3 nedelje u Srbiji

E da, konačno posle 14 meseci strpljivog čekanja moja teta je konačno dobila priliku da me vidi. Nisam se promenila, nisam smršala, nisam pocrnela, kao da sam bila u Bogradu u poslednjih 14 meseci pa me mrzelo da dodjem u moju malu varoš. Ni moja mala varoš se nije promenila, sve je na svom mestu, tu i tamo su nikle neke nove zgrade, otvorila se po koja nova banka, jer, ništa drugo u Srbiji ni ne može da se otvori. Svako drvo je na svom mestu, vetar uvek duva iz istog pravca i zvona crkve se čuju daleko daleko. Svuda je ravnica i sve je tiho.
Otprilike da sam samo htela da vidim moje drugare, moju tetu, moju novu veknicu hleba, konačno imamo prinovu u familiji, u poslednjih 20 godina samo su umirali, nažalost. Htela sam da odem u Novi Sad, da pretrčim preko Beograda ako baš moram, da odem negde u neku prirodu, bilo je tu i planu i Sarajevo, Zagreb, Ljubljana ali nisam mogla sve da postignem. Ne mož se uklopiti sa svima pa da si Bog. Ovi rade, ovi ne rade, ovi imaju bebu ovi imaju kuče, ovi mače ovi su slobodni ujtru ovi su slobodni uveče, ovi su otišli za Novi Sad, ovi sledeće nedelje idu u Mađarsku pa sad moraju da se pakuju i tako do beskraja. Uglavnom sam se sa svima sa kojima sam htela i uklopila bez obzira na bebe, kučiće, mačiće ali naravno morala sam da se uklopim i sa rodbinom.
Nepisano pravilo je da ako odem kod jedne tetke a ne odem kod druge tetke onda ce treća tetka da kaže drugoj tetki pošto prva i druga ne razgovaraju, jelte i onda će druga tetka da me zove i da plače na telefon ili još gore, može da me ne pozove i da se naljuti i da bude nadrkana do groba i šta ću ja onda. Imaću jednu muku manje i jedno ispijanje kafe manje. Evo, sva sam se potresla! Dok sam bila dete tetke su i služile nečemu. Davale su pare. Pa, otprilike da im je to bila jedina svrha. Mešenje gibanica i pravljenje kolača ne računamo pošto to rade svi u mojoj maloj varoši. Sad tetke samo ispituju kad ću se udati, kad ću decu da pravim (ko da je to tako lako, treba prvo da nađem nekoga da me kresne da bi pravili decu) već sam matora, vreme mi je, da ne ostanem usedelica i sva ona slična pitanja od kojih vrat plavi i teraju te da povraćaš. Jest, sve je to tako lako...
Moja teta Dana je bila presrećna što sam ja došla što sam živa, zdrava lepa, nasmejana a kad ću da pravim decu (kao da je sad to tako lako) to je baš i nije zanimalo mnogo. Kafica, ćaskanje, pravljenje kolača za slavu, brisanje prašine, skupljanje oraha, ... tako teče život u mojoj maloj varošici... a i vreme ide sporije, bar sam ja mislila da ide sporije.
Proletelo je sve ko za čas, već sam 2 nedelje u Kuala Lumpuru a da nisam ni primetila. Trč ovamo, trč tamo, traži stan, pakuj se, raspakuj se, trč na Langkawi, posao, haos, rešavaj ovo ono...
Drugari iz Kluba Putnika Srbije hvala za predivan vikend na Boranji, Nini hvala što nisam morala da idem u Ljubljanu da je gledam, Vladi kuvaru hvala za šetnju po Beogradu, Veckey i devojkama hvala za odličnu večeru, Mariji hvala za vikend u Novom Sadu, Bubili hvala za predivan dan, Zlobici i Jovanu hvala što su mi najbolji drugari, mom Vladi hvala što ima predivnu devojčicu, Kikindi hvala što je mirna i tiha, Bikini hvala za gibanicu, Dudi hvala za vikend na selu i što se uvek osećam u njenoj kući kao da sam kod svoje kuće, Benku hvala za slatki tokaji... jeste znam, zaboravila sam nekog... ali i dalje sam plavuša

No comments: