Od prvog dana kada sam usetala u moju cenjenu kompaniju on je jedan od retkih ljudi koji nikako nije izneverio moje poverenje. Jeste da nismo mnogo saradjivali i radili zajedno, sto je velika steta, ali je on uvek bio tu za sve sto mi je trebalo, za sva moja pitanja, bio je prvi direktor koji je dosao u moju kancelariju da mi izjavi saucesce kad mi je mama umrla, nasao mi je pozivno pismo za Shengen kad nam je to trebalo, bio je strpljiv za sva moja pitanja kad sam pocela da radim pa sam se bavila analizama prodaje, uvek je imao osmeh na licu i dobar dan za svakoga na hodniku. Jednom prilikom mi je u kancelariji ostavio porukicu na papiricu da mi se izvinjava sto mi nije dostavio izvestaj koji mi je potreban i da ce to uraditi sto pre.
Prosto... osoba za koju sam ja uvek govorila da mi ulepsa dan kada ga sretnem...
i onda je krenula era facebook-a i ja nadjem njega na faceu i rekoh, pa nece se Buda ljutiti ako ga metnem medju svoje prijatelje i tako bi... onda ga nadjoh na Linkedin-u i tu ga metnem medju svoje cenjene ljude i tako bi...
I sad Buda Trajkovic odlazi iz firme na srecu svih glavnokomandujucih sa kojima on nikad nije bio u timu a na nesrecu svih nas koji smo iole normalni i pametni. Jednostavno smatramo da ne postoji zamena za tog coveka... kada je neko jedinstven, onda je jedinstven. Mozda ce se tu i tamo pojaviti neko od koga cu crpiti takvu energiju... ali ko zna kad.
I stize meni prijateljski mail od Bude Trajkovica koji odise onim njegovim briznim dahom i prijateljsko-poslovnim stavom ... FB profil sa njegovim imenom, sa njegovom slikom, sa kojim sam ja prijatelj... nije njegov.
Pokusavam da dodjem sebi od shoka, prevrcem po glavi sta sam pisala tom profilu, da li sam nekad pisala nesto, da li sam nekad nesto komentarisala... i prevrcem po glavi ko bi to mogao da bude... kome je to od koristi...
i presecem... otprilike 30-tak kolega, bivsih kolega, sadasnjih kolega.... obrisano sa liste prijatelja...
Ne mogu da blogujem, mozda ce neko procitati ko ne treba,
Ne mogu da komentarisem, mozda ce neko procitati ko ne treba
Ne mogu da postavljam slike, mozda ce ih videti neko ko ne treba
... e do kurca... svi tamo gde sunce ne sija...
ostalo je tu i tamo few good men.
Thursday, April 29, 2010
Tuesday, March 23, 2010
Aaaa koliko ce tu da bude moja plata?
Nisam dugo blogovala pa reko da napisem par redova pre nego sto me novi veliki sef pritisne i istisne sav zivot iz mene. Da, da, za sve vas koji niste upuceni u desavanja na estradi (sem sto se tu neki poubijali) licno vasa i omiljena je dobila novu poziciju u svojoj i dalje jedinoj kompaniji i imam novog sefa... stari doduse jos uvek pokusava da izvuce od mene par sati dnevno da radim za njega ali to jako dobro izbegavam... nisam ni bila svesna koliko djubre mogu da budem.
Elem... nekom je tamo palo na pamet da bi ja, ovakva kakva jesam sjajna i fenomenalna, mogla da radim posao koji je potreban novom velikom sefu. Da ne spomenem da je black mamba ovo smislila i skakutala okolo u svoj svojoj ushicenosti i dalje misleci da je brilijantna do bola ... No, black mamba zasluzuje sama svoj poseban post pa cu jednom u vrhuncu svoje inspiracije opisati taj dijamant moje mile em' drage mi kompanije. I ponudise oni meni lepo novu poziciju u sektoru prodaje, kazu, kreirali su je samo za mene i stvorena je za mene i sve su to oni lepo smislili i sve namestili samo jos ja da ushiceno skocim sa stolice, pocnem da skaucem okolo po firmi od srece, uzbudjenja i u svom tom poletu jos da kazem da bi to bilo fenomenalno i da mi ne treba nista drugo osim fenomenalne mi ponudjene pozicije ali... neki tamni oblak se nadvio nad njihovim glavama, munje su sevale i gromovi su se culi negde u daljini... spremala se oluja ... jer je vasa omiljena rekla " A kolika ce tu meni da bude plata? "
Da, da, naravno da su oni ziveli u velikoj zabludi, toliko velikoj da im se vilica ukocila u nekom neprirodnom obliku, poluotvorena, nagnuta na jednu stranu.... ta zabluda je bila toliko gigantska da je posle te recenice nastao muk... kao ona tisina pred tornado koja se polako talozi u vazduhu, sleze se i namesta svoja kriva usta da zakovitla sve pred sobom... tako je to izgledalo... to je trebalo da bude kao neki osmeh ali je licilo na predinfraktno stanje praceno epileptickim sokom... ONA JE PITALA ZA PLATU
To vam je, u mojoj cenjenoj i svetski priznatoj kompaniji, kao kad zamolite avganistanske ekstremiste da vise nigde ne naprave bombaski napad ili da kazete porno zvezdi da se vise nikad ne jebe. Plata je kao Voldermort... The One whose Name Must Not BE Told.
I prodala sam se... oni su se otvorili, ja sam se prodala... e sad, da li su svi srecni... to je pitanje...
E... onda stupa na scenu vec pomenuti veliki debeli sef tj. moj ex-sef koji je dobio fenomenalnu ideju da iskoristi moje znanje i nekih sitnih IT stvarcica. Elem... prosle godine negde pocetkom jeseni ja pokrenem jedan lepi veliki projekat i odradim projekat do pola i tu se pojavi Zlo. Velika crna spopoda je usetala u nasu firmu, zauzela svoju veliku stolicu, zaposlila jos troje potpuno nepotrebnih ljudi u svojoj sluzbi, dala im lepe velike debele plate i usetala u moj projekat, napisala 3 stranice dokumentacije... ustvari nije ona napisala vec njene 2 zrtve i sad im treba tehnicko lice da zavrsi projekat. Naravno ja sam svoje projekte lagano zavrsavala... prvo bi napravila formu, testirala je, zajebavala je danima i tek onda pisala procedure i zavrsavala papirologiju... ali s obzirom da je Zlo najpamenija u firmi ona je to okrenula naglavacke... napisala je procedure, pustila ih u etar da svi vide kako je ona vredna i radna a od forme ni traga ni glasa... i onda njoj padne na pamet da bi ja to mogla da uradim da na brzaka isprogramiram tu neke 3 xml forme i da postavim security i da istestiram i da sve zavrsim za jedan da posto je to, jel da, jako jako hitno i to je naredjenje od vrhovnog komandanta a ona, o moj Boze, ovo radi za vrhovnog komandanta sto bi znacilo da je guzica u procepu...
I onda se opet sve smrklo, vetar je poceo da duva i da nosi Zlo svuda po firmi, poceo je da kovitla misli i pravi nevidjeni haos... drvece se cupalo iz korena i jecalo, munje su sevale iz njenih ociju i prasina je gusila sve oko nje... a sve to zbog toga sto je vasa omiljena rekla " Ali ja vise ne radim u IT-ju, zovite Zeku i Medu"
Ne bi ceo taj haos nastao da Zeka i Meda ne trebaju debelo da se plate da zavrse to... :)
Elem... nekom je tamo palo na pamet da bi ja, ovakva kakva jesam sjajna i fenomenalna, mogla da radim posao koji je potreban novom velikom sefu. Da ne spomenem da je black mamba ovo smislila i skakutala okolo u svoj svojoj ushicenosti i dalje misleci da je brilijantna do bola ... No, black mamba zasluzuje sama svoj poseban post pa cu jednom u vrhuncu svoje inspiracije opisati taj dijamant moje mile em' drage mi kompanije. I ponudise oni meni lepo novu poziciju u sektoru prodaje, kazu, kreirali su je samo za mene i stvorena je za mene i sve su to oni lepo smislili i sve namestili samo jos ja da ushiceno skocim sa stolice, pocnem da skaucem okolo po firmi od srece, uzbudjenja i u svom tom poletu jos da kazem da bi to bilo fenomenalno i da mi ne treba nista drugo osim fenomenalne mi ponudjene pozicije ali... neki tamni oblak se nadvio nad njihovim glavama, munje su sevale i gromovi su se culi negde u daljini... spremala se oluja ... jer je vasa omiljena rekla " A kolika ce tu meni da bude plata? "
Da, da, naravno da su oni ziveli u velikoj zabludi, toliko velikoj da im se vilica ukocila u nekom neprirodnom obliku, poluotvorena, nagnuta na jednu stranu.... ta zabluda je bila toliko gigantska da je posle te recenice nastao muk... kao ona tisina pred tornado koja se polako talozi u vazduhu, sleze se i namesta svoja kriva usta da zakovitla sve pred sobom... tako je to izgledalo... to je trebalo da bude kao neki osmeh ali je licilo na predinfraktno stanje praceno epileptickim sokom... ONA JE PITALA ZA PLATU
To vam je, u mojoj cenjenoj i svetski priznatoj kompaniji, kao kad zamolite avganistanske ekstremiste da vise nigde ne naprave bombaski napad ili da kazete porno zvezdi da se vise nikad ne jebe. Plata je kao Voldermort... The One whose Name Must Not BE Told.
I prodala sam se... oni su se otvorili, ja sam se prodala... e sad, da li su svi srecni... to je pitanje...
E... onda stupa na scenu vec pomenuti veliki debeli sef tj. moj ex-sef koji je dobio fenomenalnu ideju da iskoristi moje znanje i nekih sitnih IT stvarcica. Elem... prosle godine negde pocetkom jeseni ja pokrenem jedan lepi veliki projekat i odradim projekat do pola i tu se pojavi Zlo. Velika crna spopoda je usetala u nasu firmu, zauzela svoju veliku stolicu, zaposlila jos troje potpuno nepotrebnih ljudi u svojoj sluzbi, dala im lepe velike debele plate i usetala u moj projekat, napisala 3 stranice dokumentacije... ustvari nije ona napisala vec njene 2 zrtve i sad im treba tehnicko lice da zavrsi projekat. Naravno ja sam svoje projekte lagano zavrsavala... prvo bi napravila formu, testirala je, zajebavala je danima i tek onda pisala procedure i zavrsavala papirologiju... ali s obzirom da je Zlo najpamenija u firmi ona je to okrenula naglavacke... napisala je procedure, pustila ih u etar da svi vide kako je ona vredna i radna a od forme ni traga ni glasa... i onda njoj padne na pamet da bi ja to mogla da uradim da na brzaka isprogramiram tu neke 3 xml forme i da postavim security i da istestiram i da sve zavrsim za jedan da posto je to, jel da, jako jako hitno i to je naredjenje od vrhovnog komandanta a ona, o moj Boze, ovo radi za vrhovnog komandanta sto bi znacilo da je guzica u procepu...
I onda se opet sve smrklo, vetar je poceo da duva i da nosi Zlo svuda po firmi, poceo je da kovitla misli i pravi nevidjeni haos... drvece se cupalo iz korena i jecalo, munje su sevale iz njenih ociju i prasina je gusila sve oko nje... a sve to zbog toga sto je vasa omiljena rekla " Ali ja vise ne radim u IT-ju, zovite Zeku i Medu"
Ne bi ceo taj haos nastao da Zeka i Meda ne trebaju debelo da se plate da zavrse to... :)
Tuesday, July 14, 2009
Vienna called me... part 2
Ovih dana od silnih obaveza na poslu ne mogu da stignem da napišem par redova i da nastavim svoju pričicu iz komšiluka. Doduše više se zanimam nekim glupostima nego što radim nešto zaista kvalitetno ali jedan dobar savet koji sam dobila u ovoj firmi je "uvek se pravi da si do guše zatrpana poslom" pa to i radim! :D
Sve u svemu u Beču je bio veliki ambasadorski meeting i 10.ti rođendan Couchsurfing-a za koji sam dobila poziv još Bog zaboravio od kad pa je otprilike i to bio glavni razlog zbog kojeg sam neumorno jurila Peđu da mi nabavi pozivno pismo za Šengeniju. Elem... ne vredi da vam objašnjavam kakav je provod kad je na gomili izmedju 100 i 600 ljudi iz celog sveta koji sa jedne strane imaju isti pogled na svet i sve to traje 4 dana. Doduše videla sam neke stvari koje mi se nisu svidele ali sam videla i neke stvari koje su učinile da postanem malkice više aktivna u celoj toj priči. Ja CS posmatram kao način da dobijem besplatan smeštaj gde god da odem, možda da provedem neko vreme sa lokalcima da dobijem neke korisne savete po pitanju grada i države ali otprilike nemam nekih preteranih ambicija i želja po pitanju istog. Stalo mi je do toga da podignem CS zajdnicu na noge u Srbiji ali je to jako teško bez pravih ljudi na putu. Veckey je zatrpana sa poslom, Lolija nisam ni čula ni videla mesecima, Maju isto tako, Marko je zatrpan ST-om, Kristijan je negde u Tihom okeanu radi na brodu, Acketa je mrtvo more, Artu nešto radi ali sve slabije i slabije i daleko je od Bg-a da bi mogla nešto ovde da radi, Tanja i Marko su imali nalet entuzijazma ali je kratko trajao, Milos otprilike isto tako, Nenad i Kika funkcionisu na lokalnom nivou... Flo je sad malo podigao entuzijazam u NS-u ali čim on ode mrtvo more... i kako ja da radim sa takvim ambasadorima? To je jedino pitanje na koje nisam dobila odogovor... sad su pooštrili krterijume za ambasadore, traže aktivnost i slične stvari ali niko mi nije rekao šta da radimo sa mrtvim ambasadorima?
Naravno posle svih tih predavanja, workshop-ova, zajebancija, odgovaranja na pitanja dža bu sledilo je ljubljenje guzice Kejsiju i ekipi od strane lokalnih organizatora, svi koji su došli na meeting su znali sve ljude iz organizacije CS-a ko je tu ko, šta ko radi, ko je kad piškio, bukvalno su naučili njihove CV-jeve napamet... ja sam znala ko je Kejsi i to mi je bilo dovoljno. Malo mi je bilo muka od sveg tog uvlačenja u guzicu pa sam se svojski potrudila da se držim po strani sa nekim isto tako, možda čak i više kvalitetnim ljudima.
Najsmešniji je definitivno bio jedan Šveđanin koji je posle apsolutno dosadnog Kejsijevog predavanja koje je polovina ljudi aktivno prespavalo rekao "tvoje predavanje je bilo fenomenalno, veoma inspirativno... " pa je nastavio sa nekim glupim pitanjem dok mu se ona polovina ljudi koja je spavala slatko smejala.
Sve je bilo odlično organizovano... od lokalnih žurkica, obilaska grada (doduše ja sam imala svog vodiča) opere, workshop-ova, ispijanja piva, večere u odličnom restoranu u gradu koji se ispostavio poprilično jeftin... i stvarno sam upoznala gomilu kvalitetnih ljudi i uživala u svakom minutu i dobila želju za nekim aktiviranjem u CS-u ... i naravno želju da se opet vratim za Beč... bez obzira što u gradu čuješ samo srpski sa različitim akcentima stare Juge grad je fenomenalan i sigurno se vraćam još jednom pre nego što mi istekne šengen...
O samom gradu... čitaćete na sajtu KPS-a... moram i za njih nešto da naškrabam :D
Sve u svemu u Beču je bio veliki ambasadorski meeting i 10.ti rođendan Couchsurfing-a za koji sam dobila poziv još Bog zaboravio od kad pa je otprilike i to bio glavni razlog zbog kojeg sam neumorno jurila Peđu da mi nabavi pozivno pismo za Šengeniju. Elem... ne vredi da vam objašnjavam kakav je provod kad je na gomili izmedju 100 i 600 ljudi iz celog sveta koji sa jedne strane imaju isti pogled na svet i sve to traje 4 dana. Doduše videla sam neke stvari koje mi se nisu svidele ali sam videla i neke stvari koje su učinile da postanem malkice više aktivna u celoj toj priči. Ja CS posmatram kao način da dobijem besplatan smeštaj gde god da odem, možda da provedem neko vreme sa lokalcima da dobijem neke korisne savete po pitanju grada i države ali otprilike nemam nekih preteranih ambicija i želja po pitanju istog. Stalo mi je do toga da podignem CS zajdnicu na noge u Srbiji ali je to jako teško bez pravih ljudi na putu. Veckey je zatrpana sa poslom, Lolija nisam ni čula ni videla mesecima, Maju isto tako, Marko je zatrpan ST-om, Kristijan je negde u Tihom okeanu radi na brodu, Acketa je mrtvo more, Artu nešto radi ali sve slabije i slabije i daleko je od Bg-a da bi mogla nešto ovde da radi, Tanja i Marko su imali nalet entuzijazma ali je kratko trajao, Milos otprilike isto tako, Nenad i Kika funkcionisu na lokalnom nivou... Flo je sad malo podigao entuzijazam u NS-u ali čim on ode mrtvo more... i kako ja da radim sa takvim ambasadorima? To je jedino pitanje na koje nisam dobila odogovor... sad su pooštrili krterijume za ambasadore, traže aktivnost i slične stvari ali niko mi nije rekao šta da radimo sa mrtvim ambasadorima?
Naravno posle svih tih predavanja, workshop-ova, zajebancija, odgovaranja na pitanja dža bu sledilo je ljubljenje guzice Kejsiju i ekipi od strane lokalnih organizatora, svi koji su došli na meeting su znali sve ljude iz organizacije CS-a ko je tu ko, šta ko radi, ko je kad piškio, bukvalno su naučili njihove CV-jeve napamet... ja sam znala ko je Kejsi i to mi je bilo dovoljno. Malo mi je bilo muka od sveg tog uvlačenja u guzicu pa sam se svojski potrudila da se držim po strani sa nekim isto tako, možda čak i više kvalitetnim ljudima.
Najsmešniji je definitivno bio jedan Šveđanin koji je posle apsolutno dosadnog Kejsijevog predavanja koje je polovina ljudi aktivno prespavalo rekao "tvoje predavanje je bilo fenomenalno, veoma inspirativno... " pa je nastavio sa nekim glupim pitanjem dok mu se ona polovina ljudi koja je spavala slatko smejala.
Sve je bilo odlično organizovano... od lokalnih žurkica, obilaska grada (doduše ja sam imala svog vodiča) opere, workshop-ova, ispijanja piva, večere u odličnom restoranu u gradu koji se ispostavio poprilično jeftin... i stvarno sam upoznala gomilu kvalitetnih ljudi i uživala u svakom minutu i dobila želju za nekim aktiviranjem u CS-u ... i naravno želju da se opet vratim za Beč... bez obzira što u gradu čuješ samo srpski sa različitim akcentima stare Juge grad je fenomenalan i sigurno se vraćam još jednom pre nego što mi istekne šengen...
O samom gradu... čitaćete na sajtu KPS-a... moram i za njih nešto da naškrabam :D
Wednesday, June 24, 2009
Vienna called me... :D
I opet sam klisnula sa posla... samo sam rekla Slaviši da ja moram da idem bla bla bla ovo ono seminar pičke materine dža bu... slegao je ramenima i rekao "pali".
Na iznenađenje svih svojih kolga iz busa elegantno sam izašla na autoput i u roku od minut sam uhvatila stop do Šimanovaca... već posle 5 minuta sam bila u autu sa simpatičnim cigom koji je išao za Pulu... posle popriličnog pretresa na granici koji mi se desio prvi put u životu... mada on ciga ja plava ... bili smo i sami sebi sumnjivi... a kamoli carenicima... doduše usrala sam se poprilično, ko zna šta bi bilo da su mu našli nešto... to mi je naum da prelazim granicu pešaka. Ne, ne, neću prestati da stopiram. :D
Negde oko 9:30 sam bila na Lučkom i još pola sata čekala Gogu da se snađe. On je jedan od onih "živim ceo svoj život u Zg-u i ne znam dalje od svoje ulice" i "Zagreb ima naplatne kućice???" Smejurija sa njim... nije baš toliko neuk što se tiče Zagreba ali čekala sam dobrih pola sata, ako ne i duže.
Sledeće naplatne kućice su me videle tek negde sutra oko podne dok smo se nakanili da ustanemo... I još jedna kobna greška na putovanju je ta kada od svih stvari zaboravite mapu i ljudi dobre volje vas odvezu na granicu... ali na pogrešnu stranu... tako da sam samo za prolaz kroz Sloveniju, koji je trebao trajati pola sata izgubila dobrih 2,5 ako ne i 3 sata. Čovek me je svojom dobrom voljom odvezao na granicu ali prema Celju, ne prema Mariboru... no svom srećom stop je išao dobro ali sam imala muke dok sam izašla iz Maribora...
Poslednja etapa je otprilike bila najfenomenalniji stop ikad... ljudi su stali kod Graca, čovek je stopirao kad je bio mlađi, vikali su, smejali su se i rekli da idu u 16. Becirk... hm... idem i ja tamo... posle kraćeg razgovora ispostavilo se da oni žive ulicu dalje od mog hosta pa sam vožnju dobila do ispred vrata. :D
To be contunued...
Na iznenađenje svih svojih kolga iz busa elegantno sam izašla na autoput i u roku od minut sam uhvatila stop do Šimanovaca... već posle 5 minuta sam bila u autu sa simpatičnim cigom koji je išao za Pulu... posle popriličnog pretresa na granici koji mi se desio prvi put u životu... mada on ciga ja plava ... bili smo i sami sebi sumnjivi... a kamoli carenicima... doduše usrala sam se poprilično, ko zna šta bi bilo da su mu našli nešto... to mi je naum da prelazim granicu pešaka. Ne, ne, neću prestati da stopiram. :D
Negde oko 9:30 sam bila na Lučkom i još pola sata čekala Gogu da se snađe. On je jedan od onih "živim ceo svoj život u Zg-u i ne znam dalje od svoje ulice" i "Zagreb ima naplatne kućice???" Smejurija sa njim... nije baš toliko neuk što se tiče Zagreba ali čekala sam dobrih pola sata, ako ne i duže.
Sledeće naplatne kućice su me videle tek negde sutra oko podne dok smo se nakanili da ustanemo... I još jedna kobna greška na putovanju je ta kada od svih stvari zaboravite mapu i ljudi dobre volje vas odvezu na granicu... ali na pogrešnu stranu... tako da sam samo za prolaz kroz Sloveniju, koji je trebao trajati pola sata izgubila dobrih 2,5 ako ne i 3 sata. Čovek me je svojom dobrom voljom odvezao na granicu ali prema Celju, ne prema Mariboru... no svom srećom stop je išao dobro ali sam imala muke dok sam izašla iz Maribora...
Poslednja etapa je otprilike bila najfenomenalniji stop ikad... ljudi su stali kod Graca, čovek je stopirao kad je bio mlađi, vikali su, smejali su se i rekli da idu u 16. Becirk... hm... idem i ja tamo... posle kraćeg razgovora ispostavilo se da oni žive ulicu dalje od mog hosta pa sam vožnju dobila do ispred vrata. :D
To be contunued...
Thursday, May 21, 2009
Italijanska posla
Oni tamo u šengenu ne znaju ni ko pije ni ko plaća ali bitno da se prave najpametniji u svemu. Ako neko zna kako se prolazi preko granica to su onda drugari iz Kluba Putnika Srbije koji su muke s vizama rado podelili samnom i ostatkom ekipe na našem forumu.
Prosto, verujem da svi ti ljudi na našem forumu znaju vizne procedure, zajebancije i granične prelaze u malom prstu, sve je jasno kao dan, šengen je otvorena zona, EU je otvorena zona ali ... uvek je u opticaju ona moja omiljena "zašto može jednostavno kad može komplikovano?". Elem, Bergamo je sladak gradić, hub je za gomilu letova gde god hoćeš, odatle sam i uvek pronalazila najjeftinije karte ali na aerodrumu imaju samo jednog pametnog čoeka a dok dođeš do njega, ubi Bože. Nego... priča kaže sledeće...
Šengen viza u pasošu, 6 meseci, multientrance, 45dana, doduše Slovenačka sa prvim ulazom u Italiju ali šta da se radi... Slovenija mi nije bila usput, bar ne avionom... :)
Elem, opšte je pravilo, od kad je sveta i veka i jebene šengenije (zato i ne volim da idem tamo, puni su pravila) da sa šengen vizom možeš da tranzitiraš kroz EU zemlje koje nisu u šengenu do 5 dana. S jedne strane, bili su oni u pravu, ako ćeš da tranzitiraš, treba ti tranzitna karta tj, karta do mesta u Srbiji ali... što bi ja imala kartu kad mogu da se svađam sa službenicima na šalteru... to mi dođe kao omiljeno zanimanje, prosto neverovatno. Volim da budem ljubazna prema tetkicama koje su ljubazne prema meni... prosto mi je gušt da se vratim kod mene na fakultet i da odem kod Julkice na šalter. Julkica je imala svo vreme na ovom svetu, čekali smo danima ali nikom nije smetalo... znali smo da Julkica neće zatvoriti šalter dok ne očisti svoj red. Žena je imala strpljenja za sva naša pitanja i uvek je imala osmeh za svakog... prosto da poželiš svuda takvu šalter-tetkicu. Elem, bez obzira na elitno EU ponašanje izblajhana šalterska pičkica, pardoniram devojčica se izbečila na mene i rekla mi marš sas aerodruma, nema da uđeš u avion, no Romanian visa, no transit ticket, no boarding ticket, give me transit ticket. U tom trenu pritisak je skočio do maksimuma, srce je počelo da mi preskače, već sam videla sebe kako kasnim ceo jedan dan na posao i svi budući planovi korišćenja godišnjeg odmora padaju u vodu,videla sam sebe kako iskačem na stop (srećom autoput je bio blizu aerodruma) oči sam iskolačila kao onaj "my precious" iz Gospodara Prstenova i zacrvenela se kao SSSR zastava u doba najsvetlijih dana komunizma, para je lagano počela da izbija na uši a mala pičkica, pardoniram devojčica je nastavila sa svojim monologom " you have to show me ticket to Belgrade" "there is no train and no bus to Belgrade, my friends are going to wait for me at the airoport and drive me to Belgrade", "I don't know about that, you have to show me the ticket" oduvek sam stoperski prst nazivala svojim dragim prijateljem a šta mala šalterska pičkica pradoniram devojčica mora da zna kako ja idem u Beograd. Tu sam već počela da kolutam očima i padnu mi na pamet visoki zgodni uniformisani momci koji tu patroliraju po aerodrumu (prošli put sam se šmekala sa jednim) ali u kancelariji nailazim na jednog poluobrazovanog polućelavog i "slabo znam engleski" čikicu koji mi posle 20 minuta ubeđivanja i pripovetki o tome kako Rumuni prave probleme sa šengenom, Bugari ne prave probleme izjavljuje mitološku stvar vrednu pomena i prepričavanja godinama i godinama unapred "Bugari su u šengenu". Držim se za šalter, oči su već odavno ispale, prelazim iz komunizma u islam i počinjem histerično da se smejem. Čovek pita da li sam dobro, gleda tamo u neki spisak i zaključuje da je napravio grešku posle 3 minuta mog ubeđivanja da Bugari nisu u šengenu! Priča o Bugarima se povela tako što smo Sloba i ja prošli put leteli za Bugarsku sa šengenima, nismo imali Bugarsku vizu. "idi traži šefa checkin-a"
Vraćam se do šaltera, pičkica je još uvek tamo, pokazujem joj zube i tražim da zove šefa checkin-a. Dolazi Fabio, mali fin dečkić, okreće par brojeva telefona, objašnjava situaciju i odjednom čujem umilini zvuk štampanja boarding karte...
Avion poleće samnom u njemu, Temišvarski carenik pita gde idem, ja rekoh za Beograd, pita on kad, ja rekoh sutra popodne, hoću da se danas prošetam Temišvarom, čula sam da je lep. Nasmeje se i kaže, svideće ti se, predivan je...
I svideo mi se... stvarno je magičan... :D
Prosto, verujem da svi ti ljudi na našem forumu znaju vizne procedure, zajebancije i granične prelaze u malom prstu, sve je jasno kao dan, šengen je otvorena zona, EU je otvorena zona ali ... uvek je u opticaju ona moja omiljena "zašto može jednostavno kad može komplikovano?". Elem, Bergamo je sladak gradić, hub je za gomilu letova gde god hoćeš, odatle sam i uvek pronalazila najjeftinije karte ali na aerodrumu imaju samo jednog pametnog čoeka a dok dođeš do njega, ubi Bože. Nego... priča kaže sledeće...
Šengen viza u pasošu, 6 meseci, multientrance, 45dana, doduše Slovenačka sa prvim ulazom u Italiju ali šta da se radi... Slovenija mi nije bila usput, bar ne avionom... :)
Elem, opšte je pravilo, od kad je sveta i veka i jebene šengenije (zato i ne volim da idem tamo, puni su pravila) da sa šengen vizom možeš da tranzitiraš kroz EU zemlje koje nisu u šengenu do 5 dana. S jedne strane, bili su oni u pravu, ako ćeš da tranzitiraš, treba ti tranzitna karta tj, karta do mesta u Srbiji ali... što bi ja imala kartu kad mogu da se svađam sa službenicima na šalteru... to mi dođe kao omiljeno zanimanje, prosto neverovatno. Volim da budem ljubazna prema tetkicama koje su ljubazne prema meni... prosto mi je gušt da se vratim kod mene na fakultet i da odem kod Julkice na šalter. Julkica je imala svo vreme na ovom svetu, čekali smo danima ali nikom nije smetalo... znali smo da Julkica neće zatvoriti šalter dok ne očisti svoj red. Žena je imala strpljenja za sva naša pitanja i uvek je imala osmeh za svakog... prosto da poželiš svuda takvu šalter-tetkicu. Elem, bez obzira na elitno EU ponašanje izblajhana šalterska pičkica, pardoniram devojčica se izbečila na mene i rekla mi marš sas aerodruma, nema da uđeš u avion, no Romanian visa, no transit ticket, no boarding ticket, give me transit ticket. U tom trenu pritisak je skočio do maksimuma, srce je počelo da mi preskače, već sam videla sebe kako kasnim ceo jedan dan na posao i svi budući planovi korišćenja godišnjeg odmora padaju u vodu,videla sam sebe kako iskačem na stop (srećom autoput je bio blizu aerodruma) oči sam iskolačila kao onaj "my precious" iz Gospodara Prstenova i zacrvenela se kao SSSR zastava u doba najsvetlijih dana komunizma, para je lagano počela da izbija na uši a mala pičkica, pardoniram devojčica je nastavila sa svojim monologom " you have to show me ticket to Belgrade" "there is no train and no bus to Belgrade, my friends are going to wait for me at the airoport and drive me to Belgrade", "I don't know about that, you have to show me the ticket" oduvek sam stoperski prst nazivala svojim dragim prijateljem a šta mala šalterska pičkica pradoniram devojčica mora da zna kako ja idem u Beograd. Tu sam već počela da kolutam očima i padnu mi na pamet visoki zgodni uniformisani momci koji tu patroliraju po aerodrumu (prošli put sam se šmekala sa jednim) ali u kancelariji nailazim na jednog poluobrazovanog polućelavog i "slabo znam engleski" čikicu koji mi posle 20 minuta ubeđivanja i pripovetki o tome kako Rumuni prave probleme sa šengenom, Bugari ne prave probleme izjavljuje mitološku stvar vrednu pomena i prepričavanja godinama i godinama unapred "Bugari su u šengenu". Držim se za šalter, oči su već odavno ispale, prelazim iz komunizma u islam i počinjem histerično da se smejem. Čovek pita da li sam dobro, gleda tamo u neki spisak i zaključuje da je napravio grešku posle 3 minuta mog ubeđivanja da Bugari nisu u šengenu! Priča o Bugarima se povela tako što smo Sloba i ja prošli put leteli za Bugarsku sa šengenima, nismo imali Bugarsku vizu. "idi traži šefa checkin-a"
Vraćam se do šaltera, pičkica je još uvek tamo, pokazujem joj zube i tražim da zove šefa checkin-a. Dolazi Fabio, mali fin dečkić, okreće par brojeva telefona, objašnjava situaciju i odjednom čujem umilini zvuk štampanja boarding karte...
Avion poleće samnom u njemu, Temišvarski carenik pita gde idem, ja rekoh za Beograd, pita on kad, ja rekoh sutra popodne, hoću da se danas prošetam Temišvarom, čula sam da je lep. Nasmeje se i kaže, svideće ti se, predivan je...
I svideo mi se... stvarno je magičan... :D
Tuesday, May 5, 2009
bella Italia
Koji me kurac vukao tamo ja ne znam... sad kad me neko pita kako sam se provela i šta sam zanimljivo videla ne mogu da izdvojim pošto sam sve to manje više već videla na gomili slika gomile ljudi koji su tamo putovali. Zanimljiva je, lepa je, slatka, ušuškana ali za zaljubljene, za umetničke duše, za večne zaljubljenike u tvrđave i zamkove... suviše mešavine modernog i starog na istom mestu. Vozovi koji idu 250na sat, zamak star 600 godina, butici modnih kreatora među slikama Mikelanđela, Leonarda... sve je to nekako i skladno i neskladno. Lepa je... ali nisam ja za to... volim gužve ali po uskim arapskim sokacima, volim vetar u kosi ali po nepreglednim prerijama, volim sunce na obrazu ali po Afričkim pustinjama. Ne mogu da kažem da nije bilo lepo, da se nisam lepo provela ali sve je to za mene bilo suviše monotono i jednostavno... Imala sam profesora na fakultetu koji je voleo princip "zašto može jednostavno kad može komplikovano?" i jednostavno sam pokupila taj princip od njega. Trg Svetog Marka u Veneciji me je razočarao, krivi toranj u Pizi me je ostavio ravnodušnom i pod pitanjem da li je on sagrađen tako ili se sam iskrivio, Firenca mi je ostala u sećanju samo po onim slatkim malim uličicama u kojima sam se gubila i gde nije bilo hordi turista već bi samo promakao neki italijan na svojoj vespici i viknuo "Ciao bella", Siena je slatka, ušuškana među brežuljcima Toskane i za nju bi rekla da mi je ostala u lepom sećanju i nekako mi je draga... imala sam fenomenalan pogled iz dvorišta mog hosta, njegova bašta je divna, čak sam i uživala onda kada sam se izgubila na putu do njegove kuće.
Ostale su mi u sećanju neke male stvari koje verovatno većina posetilaca Italije ne zna... odlazak u najstariji Kazino na svetu, bista starice na zidu pored trga Svetog Marka koja je zaustavila revoluciju davne 1300 i neke, kuća stara 250godina sa ogromnim kaminom, odlično vino, zanimljiva mešavina paradajza i ribe u savršeno skuvanoj testenini, puste ulice Luke natopljene kišom u 6 ujtru, 1000 parkiranih vespica jedna do druge na trgu u Firenci, isprobavanje sireva, cokolade, vina, tartufa na sajmu u Firenci, festival tortelinija u malom seocetu nekih pola sata od Pistoie, ... zanimljivi hostovi, dosadni hostovi, naporni hostovi...
I na kraju frka na aerodrumu... ma da... bila je to jedna zanimljiva nedelja... :D
Ostale su mi u sećanju neke male stvari koje verovatno većina posetilaca Italije ne zna... odlazak u najstariji Kazino na svetu, bista starice na zidu pored trga Svetog Marka koja je zaustavila revoluciju davne 1300 i neke, kuća stara 250godina sa ogromnim kaminom, odlično vino, zanimljiva mešavina paradajza i ribe u savršeno skuvanoj testenini, puste ulice Luke natopljene kišom u 6 ujtru, 1000 parkiranih vespica jedna do druge na trgu u Firenci, isprobavanje sireva, cokolade, vina, tartufa na sajmu u Firenci, festival tortelinija u malom seocetu nekih pola sata od Pistoie, ... zanimljivi hostovi, dosadni hostovi, naporni hostovi...
I na kraju frka na aerodrumu... ma da... bila je to jedna zanimljiva nedelja... :D
Tuesday, March 24, 2009
Was Istanbul a Constantinopole?
Mrzim kad me navuku, nabrzaka me navuku, nateraju me, stegnu mi ruku, spakuju mi stvari i strpaju me u avion. Mrzim kad me na brzaka obrlate, kad me nagovore za 2 minuta, ... Eto... mrzim... sem kad me Franci na brzaka nagovori da kupimo karte i zapalimo u Istanbul. Otprilike da se sve desilo u minut, jednog trena smo Franci i ja pričali online, već sledećeg trena sam ja kupovala online karte na sajtu JAT-a. Posle par dana je i Davor kupio karte, morao je i Igor jadan da kupi karte... on je valjda prvi covek za kojeg sam čula da je odbijen za Bugarsku tranzitnu vizu iako je redovno u pasošu imao tursku vizu.
Priča kaže sledeće... Franci i Davor stižu negde u petak uveče, kupuju ogromnu količinu hrane i slatkiša i hvata nas ponoć, ako nije bilo i 1 kad smo legli... ustajanje u 5.
Budim se u neko doba, kroz prozor vidim da je dan i ništa mi nije jasno... gledam u sat... skačem iz kreveta i vriskom budim Francija i Davora i naravno Anu. Već sledećeg trenutka smo bili u trčećem koraku na putu za autobusku stanicu gde nam staje 72 koji ide na aerodrom. Stižemo na bus koji kreće u 6:10... kad smo ustali bilo je 5:55. Odličan tajming. Umivanje, češljanje, sređivanje frizure, doručak... na aerodromu.
Dan je obećavao, već sam videla sebe kako natrljavam Lakiju na nos sve njegove vremenske prognoze s obzirom da su na sve strane i u Beogradu i u Stambolu najavljivali kišu. JAT-ove sestradese i dalje izgledaju kao fosili, doduše logično je, fosil ostaje isti hiljadama godina. To je nešto čega se JAT ne odriče, plave uniforme, fosilni ostaci stjuardesa i njihov dreči crveni ruž koji kao pakleno sunce u sred jula prži oči. Mogla bih doktorat napisati o uticaju crvenog ruža na život putnika u avionu. :D Tu i tamo smo se malko štruckali pri dolasku u Stambol, navukli se neki oblaci pa nikad da sletimo. I naš iskusni Miško bez problema prizemlji letilicu i istrčimo mi na Ataturk i dok smo videli svetlost dana prošlo je dobrih sat vremena. Velik Ataturk do zla Boga.
Dočekalo nas sunce, al oš đavola. Samo što smo seli u tramvaj da odemo na Bešiktaš počelo neko zlopamtilo od vremena tako da smo kod Onura stigli skroz mokri i taman kad smo stigli u stan kiša je prestala da pada... klasika. Zašto se to zove Marfijev zakon nije mi baš najjasnije, treba da se zove zakon prirodnog poretka. Takve stvari se stalno dešavaju.
Sultanhamet, Taksim, ostrva, ručak na doku na slabom prolećnom suncu, CS meeting, Manti za večeru, tulumbe, preskupe baklave, Azija, sedenje u Plavoj džamiji dok napolju pljušti kiša, ručak na Ortakoju sa starim i nekim novim drugarima, tramvaj, aerodrum... i opet trčanje za avionom.
Shvatili smo da imamo još 10min za check in pa sam se ja onda izgubila u free shopovima uzaludno pokušavajuči da potrošim 15lira ali ništa mi se nije dopalo. Pa onda trk za avionom opet pošto sam shvatila da imam još 10-ak minuta za boarding a gate je negde u pizdu materinu pa levo...
Nekako smo podneli buku u ATR-u i sledeli... pomalo tužni što je trajalo samo 3 dana... Istanbul zaslužuje mnogo mnogo više... zar ne?
Priča kaže sledeće... Franci i Davor stižu negde u petak uveče, kupuju ogromnu količinu hrane i slatkiša i hvata nas ponoć, ako nije bilo i 1 kad smo legli... ustajanje u 5.
Budim se u neko doba, kroz prozor vidim da je dan i ništa mi nije jasno... gledam u sat... skačem iz kreveta i vriskom budim Francija i Davora i naravno Anu. Već sledećeg trenutka smo bili u trčećem koraku na putu za autobusku stanicu gde nam staje 72 koji ide na aerodrom. Stižemo na bus koji kreće u 6:10... kad smo ustali bilo je 5:55. Odličan tajming. Umivanje, češljanje, sređivanje frizure, doručak... na aerodromu.
Dan je obećavao, već sam videla sebe kako natrljavam Lakiju na nos sve njegove vremenske prognoze s obzirom da su na sve strane i u Beogradu i u Stambolu najavljivali kišu. JAT-ove sestradese i dalje izgledaju kao fosili, doduše logično je, fosil ostaje isti hiljadama godina. To je nešto čega se JAT ne odriče, plave uniforme, fosilni ostaci stjuardesa i njihov dreči crveni ruž koji kao pakleno sunce u sred jula prži oči. Mogla bih doktorat napisati o uticaju crvenog ruža na život putnika u avionu. :D Tu i tamo smo se malko štruckali pri dolasku u Stambol, navukli se neki oblaci pa nikad da sletimo. I naš iskusni Miško bez problema prizemlji letilicu i istrčimo mi na Ataturk i dok smo videli svetlost dana prošlo je dobrih sat vremena. Velik Ataturk do zla Boga.
Dočekalo nas sunce, al oš đavola. Samo što smo seli u tramvaj da odemo na Bešiktaš počelo neko zlopamtilo od vremena tako da smo kod Onura stigli skroz mokri i taman kad smo stigli u stan kiša je prestala da pada... klasika. Zašto se to zove Marfijev zakon nije mi baš najjasnije, treba da se zove zakon prirodnog poretka. Takve stvari se stalno dešavaju.
Sultanhamet, Taksim, ostrva, ručak na doku na slabom prolećnom suncu, CS meeting, Manti za večeru, tulumbe, preskupe baklave, Azija, sedenje u Plavoj džamiji dok napolju pljušti kiša, ručak na Ortakoju sa starim i nekim novim drugarima, tramvaj, aerodrum... i opet trčanje za avionom.
Shvatili smo da imamo još 10min za check in pa sam se ja onda izgubila u free shopovima uzaludno pokušavajuči da potrošim 15lira ali ništa mi se nije dopalo. Pa onda trk za avionom opet pošto sam shvatila da imam još 10-ak minuta za boarding a gate je negde u pizdu materinu pa levo...
Nekako smo podneli buku u ATR-u i sledeli... pomalo tužni što je trajalo samo 3 dana... Istanbul zaslužuje mnogo mnogo više... zar ne?
Subscribe to:
Posts (Atom)