Vec na samu pomisao da napisem par redova na ovu temu, oci mi se pune suzama i vise ne vidim svoj kompjuter tako da kucam na slepo... ako nadjete greske... ne obracajte paznju.
Dve godine je proslo, neki bi rekli kao za tren, a meni nikad duze. Pomisao na majku je nesto sto treba da vam izazove osmeh ili bes ako ste se jutros posvadjali sa njom sto vas budi rano, nikako tugu. Tuga za majkom je nesto sto boli beskrajno i sto nikad ne zagasne, bar nije ugasnulo za ove dve godine. Neki ce me razumeti, nazalost potpuno, ostalima zelim da jos dugo to ne osete.
Najgore od svega je sto sam se tokom ove dve duge godine secala samo njenih poslednjih trenutaka, njenih suza, njenog ocaja, njene boli. Sanjala sam njen osmeh i ponavljala neke njene recenice i smejala se istim. Pricala sa njenim ucenicima o njoj i nisam nasla osobu koja je se ne seca sa osmehom i da nekom njenom cuvenom izrekom i recenicom.
I tog prokletog 19.12.2008 je padala kisa, toliko jako da je krov poceo da prokisnjava na nekoliko mesta i u predsoblju mi je, kada su se svi razisli koji su dosli da izjave saucesce, pao komad plafona. Rekli su ljudi da ta kisa znaci da zali za zivotom, da place za zivotom. Kako i ne bi, toliko je volela svoj zivot, svoj posao, svu tu decu koliko god oni nezglavni bili.
Samo jedan dan u njenom zivotu je promenuo sve. Pozlilo joj je u skoli, dobila je neku vrstu epilepticnog napada i hitna je odnela u bolnicu. Kada sam dosla kuci za vikend rekli su mi da je slog i da ce brzo da se oporavi. Kada sam je videla, neki los predosecaj mi je govorio da to nije slog. Nisam znala osobu koja je imala bolje srce i cistiju krvnu sliku i sve to nikako nije licilo na slog. Doktor Lujanov, dugogodisnji prijatelj moje majke je odmahivao glavom i govorio da ne moze nista sa sigurnoscu da mi kaze. Kad sam mu rekla "Dule, to nije slog jel da?" samo me je tuzno pogledao.
Onda su krenula ispitivanja, snimanja, skeniranja, bolnice, klinike, poliklinike gde su nam na kraju rekli da je u pitanju rak pluca koji je metastazirao na mozak. 26.6.2007 sam bila na fakultetu, polagala sam poslednji ispit a ona je bila na poliklinici na operaciji na mozgu. Mozete da zamislite kako sam polagala taj ispit. Ovo mi je bio treci ispit kod Zage i ona je videla da nesto nije u redu... samo mi je dala 6 i rekla da idem. Doktor je bio optimista kad je izasao sa operacije i rekao mi da sacekam da ce je odmah doneti iz operacione sale. Kad sam posle nekoliko minuta usla u njenu sobu sestra je pitala da li zna ko sam ja a ona je odgovorila "Kako je prosao ispit?". Tog trena sam znala da je i ona optimista i da joj ceo svet ne moze nista ali nazalost... posle toga su krenula zracenja, kojekakve terapije, neuspesni pokusaj operacije pluca. Ja sam u medjuvremenu diplomirala posto sam celo leto pisala diplomski itrcala po bolnicama i verovatno sam jedina osoba koja je ikad na mom fakultetu dobila 8 iz diplomskog rada. Nije mi bilo bitno sta sam dobila i sta ce svi misliti o mom radu, najbitnije mi je bilo da me ona vidi sa diplomom u ruci. S jeseni joj je bilo bolje, sve do kraja proleca. Onda je krenulo da se vraca. Ponovni snimci pluca i glave su pokazali da se sve vratilo i da vise nema nade... iako smo svi ziveli u nadi. Bozana, njena prijateljica iz srednjoskolskih dana je za tih godinu i po dana jurnjave po bolnicama povukla sve svoje veze koje je u zivotu imala za nju. Curetova mama je uvek obilazila dok je bila u Kamenici iako su se pre toga znale mozda samo preko toga da im deca studiraju i uce zajedno. Moja zahvalnost je bezgranicna.
13.12.2008 je bila subota i njen 54 rodjendan. Sedeli smo u krugu porodice, smejali se, caskali i vec je onda izgledala odsutno i zaplakala je s vremena na vreme nad svojom sudbinom. Vec mesecima nije mogla da hoda niti da uradi bilo sta sama. Pomagali smo joj i da ode do toaleta i da se okupa i da jede. Ona planina od zene je bila sada samo biljcica kojoj je jako tesko padalo njeno stanje. Zelela je sve a nije mogla nista. Plakala je svaki put kad sam zelela da je okupam i da joj pomognem. Najteze mi je bilo sto su se zraci njenog optimizma lagano gubili a ja sam i dalje zivela u nadi da ce ustati i da ce sve to nestati kao ruzan san.
U nedelju je obecala da ce me cekati do sledeceg vikenda da dodjem. U ponedeljak sam je zvala sa posla i prozborila par reci sa njom i rekla je da me voli... u utorak je zaspala... i nije se probudila... u petak ujtru je otisla... nije me sacekala da dodjem, nije mogla...
U autobusu za Kikindu me je video jedan njen ucenik iz njenog razreda, video je da placem i da sam u crnom i nije hteo nista da pita, samo je rukavom obrisao suzu sa svog lica...
Radmila Jakonic, 1954-2008
Tuesday, December 21, 2010
Saturday, December 11, 2010
jos jedan "the day after"
Iskreno se nadam da je ovo moj poslednji blog u nizu "horori kazeneno-popravne ustanove Muhammediah Surabaya" mada nista nije iskljuceno.
Posle naseg opsirnog maila Darmasiswa programu u kojem smo se pozalili na rad i ponasanje osoblja KPU MS usledio je the day after o kojem sam vec pisala ali to nije sve... takozvani the day after je bio samo vrh ledenog brega koji se lagano topio.
Ustvari prva reakcija fakulteta je bila zbog toga sto smo u ponedeljak ujtru otisli kod rektora... druga reakcija fakulteta se javlja mesec dana kasnije kada je i Darmasiswa reagovala na nas mail.
Dobila sam SMS od jedne od najgore razmazenih devojaka koje poznajem. Ona zasluzuje poseban post u blogu pa cu nju i njene hirove opisivati nadugacko i nasiroko. U njenom SMS-u se kaze sledece "u ponedeljak u podne imamo sastanak sa rektorom, dolaze ljudi iz Dzakarte zbog naseg pisma, bice frke bice panike bla bla bla" i to je tako objasnjeno u nekoliko porukica i par poziva od kojih ja pola nisam razumela sta ona prica s obzirom da joj je izgovor engleskog onaj najtezi oblik arapskog engleskog iako je, kako tvrdi, provela 2 godine studirajuci u USA. Anyhow... to je bio cetvrtak i ja odlucim da ne mislim na ponedeljak nikako posto cu samo da se stresiram celog vikenda i da jebem nekom milu i dragu.. i dodje taj ponedeljak ... ustanem ja ujtru da odem na fenomenalna predavanja gospodjice Linde koja, cim Rashad udje u ucionicu, vidi samo njega. Njena predavanja su toliko fenomenalna da se uspavam cim je vidim a slobodno mogu da spavam posto ona primecuje samo Rashada. :D Ne znam ni zasto sam ustala da odem na predavanja, i ovako nista pametno nas ne uce niti se bas mnogo trude. Posle 4 meseca u Indoneziji od kojih smo samo 2 imali predavanja, sav moj indonezanski se svodi na ono sto sam naucila od clanova Mupalasa, od ekipe sa kojom se Sonja i ja druzimo i od CS-era.
Posle predavanja ja odem kuci posto je sastanak jelte u 1 sat a nemam nameru da dzedzim 3 sata na flakutetu i stize mi poruka da se vratim na fakultet posto ce sastanak biti odma. Tu je oma meni nesto zasmrdelo i ja odlucim da vratim poruku "Sastanak je u 1, jebite vi sebi mater (pomislim u sebi), ja dolazim u 1".
Nego, sta se tu ustvari dogadjalo... Darmasiswa je pritisla fakultet zbog one jedne recenice o nasoj religiji i nepostovanju iste. Mislim da nista drugo nisu ni primetili u tom pismu. Onih 7000 slova o nepostovanju nase privatnosti je potpuno olako preskoceno i fakultet i Darmasiswa su se zabrinuli samo zbog nepostovanja religije. Ta recenica o religiji je stavljena u to pismo samo da bi ga primetili. Bila sam sigurna da nista drugo nece primetiti pa sam udarila tamo gde ih najvise boli. Jednostavno u indonezanskom recniku kao da ne postoji rec privatnost ali rec RELIGIJA je ispisana velikim crvenim masnim slovima. U mom recniku je obrnuto... idem u crkvu samo da upalim Radmili svecu.
Na sastanku koji su imali "odma" naravno gospodjica razmazena je trazila preporuku za svoje dalje studije a ostali studenti su razgovarali o losim predavanjima sa rektorom. I onda smo dosle Sonja i ja na red tacno u 13:00. Naravno, ljudstva iz Dzakarte nije bilo ni u tragovima, rektor se smeskao i pitao nas razna pitanja i molio da mu kazemo sve sta nije u redu i kako za sve treba sa njim da razgovaramo bla bla bla i tako je kenjao skoro ceo sat, nit frke nit panike, smorio za medalju, dao nam svoj broj telefona da njega zovemo za sve ubuduce itd itd.
Posle toga je napravljen novi raspored za predavanja, imamo pojacana predavanja ali naravno, niko od profesora opet ne dolazi na predavanja... sta reci...
:D
E da, gospodjica razmazena je trazila i preporuku od Mr. Idrissa (ocrnjenog u pismu) i on joj je rekao da ce joj dati preporuku ukoliko napise pismo Darmasiswi i da u tom pismu kaze da je njeno ime stavljeno u taj mail bez njenog znanja i da je sve sto smo mi napisali u tom mailu laz. S obzirom da je vec dobila preporuku od rektora, jebe joj se za ostatak sveta tako da je tu ispala covek i rekla mu da preko suve istine ona ne moze da laze.
Ali o njenim lazima i spletkama otom potom... :D
Posle naseg opsirnog maila Darmasiswa programu u kojem smo se pozalili na rad i ponasanje osoblja KPU MS usledio je the day after o kojem sam vec pisala ali to nije sve... takozvani the day after je bio samo vrh ledenog brega koji se lagano topio.
Ustvari prva reakcija fakulteta je bila zbog toga sto smo u ponedeljak ujtru otisli kod rektora... druga reakcija fakulteta se javlja mesec dana kasnije kada je i Darmasiswa reagovala na nas mail.
Dobila sam SMS od jedne od najgore razmazenih devojaka koje poznajem. Ona zasluzuje poseban post u blogu pa cu nju i njene hirove opisivati nadugacko i nasiroko. U njenom SMS-u se kaze sledece "u ponedeljak u podne imamo sastanak sa rektorom, dolaze ljudi iz Dzakarte zbog naseg pisma, bice frke bice panike bla bla bla" i to je tako objasnjeno u nekoliko porukica i par poziva od kojih ja pola nisam razumela sta ona prica s obzirom da joj je izgovor engleskog onaj najtezi oblik arapskog engleskog iako je, kako tvrdi, provela 2 godine studirajuci u USA. Anyhow... to je bio cetvrtak i ja odlucim da ne mislim na ponedeljak nikako posto cu samo da se stresiram celog vikenda i da jebem nekom milu i dragu.. i dodje taj ponedeljak ... ustanem ja ujtru da odem na fenomenalna predavanja gospodjice Linde koja, cim Rashad udje u ucionicu, vidi samo njega. Njena predavanja su toliko fenomenalna da se uspavam cim je vidim a slobodno mogu da spavam posto ona primecuje samo Rashada. :D Ne znam ni zasto sam ustala da odem na predavanja, i ovako nista pametno nas ne uce niti se bas mnogo trude. Posle 4 meseca u Indoneziji od kojih smo samo 2 imali predavanja, sav moj indonezanski se svodi na ono sto sam naucila od clanova Mupalasa, od ekipe sa kojom se Sonja i ja druzimo i od CS-era.
Posle predavanja ja odem kuci posto je sastanak jelte u 1 sat a nemam nameru da dzedzim 3 sata na flakutetu i stize mi poruka da se vratim na fakultet posto ce sastanak biti odma. Tu je oma meni nesto zasmrdelo i ja odlucim da vratim poruku "Sastanak je u 1, jebite vi sebi mater (pomislim u sebi), ja dolazim u 1".
Nego, sta se tu ustvari dogadjalo... Darmasiswa je pritisla fakultet zbog one jedne recenice o nasoj religiji i nepostovanju iste. Mislim da nista drugo nisu ni primetili u tom pismu. Onih 7000 slova o nepostovanju nase privatnosti je potpuno olako preskoceno i fakultet i Darmasiswa su se zabrinuli samo zbog nepostovanja religije. Ta recenica o religiji je stavljena u to pismo samo da bi ga primetili. Bila sam sigurna da nista drugo nece primetiti pa sam udarila tamo gde ih najvise boli. Jednostavno u indonezanskom recniku kao da ne postoji rec privatnost ali rec RELIGIJA je ispisana velikim crvenim masnim slovima. U mom recniku je obrnuto... idem u crkvu samo da upalim Radmili svecu.
Na sastanku koji su imali "odma" naravno gospodjica razmazena je trazila preporuku za svoje dalje studije a ostali studenti su razgovarali o losim predavanjima sa rektorom. I onda smo dosle Sonja i ja na red tacno u 13:00. Naravno, ljudstva iz Dzakarte nije bilo ni u tragovima, rektor se smeskao i pitao nas razna pitanja i molio da mu kazemo sve sta nije u redu i kako za sve treba sa njim da razgovaramo bla bla bla i tako je kenjao skoro ceo sat, nit frke nit panike, smorio za medalju, dao nam svoj broj telefona da njega zovemo za sve ubuduce itd itd.
Posle toga je napravljen novi raspored za predavanja, imamo pojacana predavanja ali naravno, niko od profesora opet ne dolazi na predavanja... sta reci...
:D
E da, gospodjica razmazena je trazila i preporuku od Mr. Idrissa (ocrnjenog u pismu) i on joj je rekao da ce joj dati preporuku ukoliko napise pismo Darmasiswi i da u tom pismu kaze da je njeno ime stavljeno u taj mail bez njenog znanja i da je sve sto smo mi napisali u tom mailu laz. S obzirom da je vec dobila preporuku od rektora, jebe joj se za ostatak sveta tako da je tu ispala covek i rekla mu da preko suve istine ona ne moze da laze.
Ali o njenim lazima i spletkama otom potom... :D
Tuesday, December 7, 2010
Happy Volunteer Merapi
I was thinking about it for days, didn't know how that affect on me because seeing people without their homes in some shelter place is quite sad picture and I didn't know how I will feel about it. Then I said Sonia about it. There was a long weekend of doing nothing in Surabaya in front of us and we had no idea where to go and what to see so I just suggested going to Yogya and volunteer there for Merapi refugees. Since Dama, Merio and Yakub told us about their work around camps we were thinking about it and wanted to go and help but couldn't manage our time. Frankly speaking I was scared of what might I see.
Sonia was completely ready for helping people in refugee camps and we got up at 5 in the morning (which was the most difficult part of the story) and went to get the train tickets to Yogya. Unfortunately on Wednesday we missed the free volunteer bus going that way but still we were prepared to spend certain amount of money for this cause. At the train station in Yogya there were 3 people we loved and we were always happy to see them. Our little monster Dama, her stupid boyfriend (who is actually really nice and smart but we like to call him like that) and our little boy Merio were smiling and happy to see us and after having a bit rest and a small chat we went to Seminary of St. Paul where was one of the biggest refugee camps in Yogyakarta. Yes, we were shock for all the people there, we were surprise and there were million of smiles waiting for us. Luckily for me, those people got used to be there since they were there over a month and they were smiling and asking loads of question and of course, laughing their asses off with my Indonesian. I was talking to this old lady who asked where I'm from and when I told her Serbia, she asked me "That is a part of old Yugoslavia, isn't it?". I was really surprised, hearing this since I always got sentences like "Oh yes, I went to Prague" :D
We were distributing food for people on the first evening and they were looking at us like we fallen from the sky but the next day they got used to us and everything was going smoothly. Sonia got stuck in the kitchen and made friends with Sisters and women who were helping around. Soon everyone liked her and she had a chance to practice her Indonesian. I was moving around, helping distributing food, helping in the food storage room, clothes storage room, bringing things to the sisters, helping with counting the meals and sorting them out for different rooms and everything else that I found interesting. There was even a room for muslims to pray in, which made great impression on me. Muslims praying in Catholic seminary. The rooms were big and there was a lot of people sleeping in them but they had matraces and everything they needed. There was a group of volunteers working with children all the time. You can always see children singing, dancing, running around, eating candies. The women were helping in the kitchen and washing the londery and chasing around small children. Men were basically doing nothing but some rare were helping women.
There was always loads work to be done and the boys who live in the Seminary were working day and night for the whole month. In the morning they were attending classes and in the afternoon they would work as a volunteer or vice versa. They were tired but always smiling and always ready to help. Here and there we had small breaks when we had our chance to talk to some of them. They are all studying to be Catholic priests and they love their work and they want to head to Rome after studies, of course. I couldn’t remember all of their names and I always called them “honey” like everyone in this country but for them I can really say that they are all Honeys, a real ones. Graha the kitchen Man, Copy-Paste-Edit, Good-Morning Guy, Pretty Face but not from Egypt, my not-meant-to-be-dancing-partner, my working assistant and all of those guys who were running around and who gave everything they have to help. I just wanted to thank you all for this great experience and it was pleasure meeting you all.
And I really do hope we will meet again soon :)
Sonia was completely ready for helping people in refugee camps and we got up at 5 in the morning (which was the most difficult part of the story) and went to get the train tickets to Yogya. Unfortunately on Wednesday we missed the free volunteer bus going that way but still we were prepared to spend certain amount of money for this cause. At the train station in Yogya there were 3 people we loved and we were always happy to see them. Our little monster Dama, her stupid boyfriend (who is actually really nice and smart but we like to call him like that) and our little boy Merio were smiling and happy to see us and after having a bit rest and a small chat we went to Seminary of St. Paul where was one of the biggest refugee camps in Yogyakarta. Yes, we were shock for all the people there, we were surprise and there were million of smiles waiting for us. Luckily for me, those people got used to be there since they were there over a month and they were smiling and asking loads of question and of course, laughing their asses off with my Indonesian. I was talking to this old lady who asked where I'm from and when I told her Serbia, she asked me "That is a part of old Yugoslavia, isn't it?". I was really surprised, hearing this since I always got sentences like "Oh yes, I went to Prague" :D
We were distributing food for people on the first evening and they were looking at us like we fallen from the sky but the next day they got used to us and everything was going smoothly. Sonia got stuck in the kitchen and made friends with Sisters and women who were helping around. Soon everyone liked her and she had a chance to practice her Indonesian. I was moving around, helping distributing food, helping in the food storage room, clothes storage room, bringing things to the sisters, helping with counting the meals and sorting them out for different rooms and everything else that I found interesting. There was even a room for muslims to pray in, which made great impression on me. Muslims praying in Catholic seminary. The rooms were big and there was a lot of people sleeping in them but they had matraces and everything they needed. There was a group of volunteers working with children all the time. You can always see children singing, dancing, running around, eating candies. The women were helping in the kitchen and washing the londery and chasing around small children. Men were basically doing nothing but some rare were helping women.
There was always loads work to be done and the boys who live in the Seminary were working day and night for the whole month. In the morning they were attending classes and in the afternoon they would work as a volunteer or vice versa. They were tired but always smiling and always ready to help. Here and there we had small breaks when we had our chance to talk to some of them. They are all studying to be Catholic priests and they love their work and they want to head to Rome after studies, of course. I couldn’t remember all of their names and I always called them “honey” like everyone in this country but for them I can really say that they are all Honeys, a real ones. Graha the kitchen Man, Copy-Paste-Edit, Good-Morning Guy, Pretty Face but not from Egypt, my not-meant-to-be-dancing-partner, my working assistant and all of those guys who were running around and who gave everything they have to help. I just wanted to thank you all for this great experience and it was pleasure meeting you all.
And I really do hope we will meet again soon :)
Saturday, October 30, 2010
sta se desilo kad je Pera otisao u policiju... takozvani the day after
I tako je cuveno pismo otislo u nedelju uvece u ministarstvo... u ponedeljak ujtru posle casova smo se uputili kod rektora u kancelariju. Gospodin rektor, pomenuti u pismu, nije bio na svom radnom mestu ali tu je bio gospodin zamenik sa jednim od nasih profesora. Mr. Ali je jedina nada da cu ja iole nauciti nesto indonezanskog mada opet s druge strane on je toliko neverovatno sexy da jedva mogu da se koncentrisem na njegovim casovima.
Njih dvojica su nas pazljivo saslusali dok smo im sasuli celo pismo u lice ali nismo im rekli da je isto otislo u ministarstvo i u Darmasiswa program. Oni su nas pazljivo saslusali, doduse Mr. Ali je otprilike jedina osoba na fakultetu koja nas je ikad slusala.
Utorak ujtru... casovi kod Idrisa, spomenutog u pismu... cas je prosao kao i obicno, dosadno, s obzirom da nas on uvek uci nekim glupostima koje nam u zivotu nece trebati... posle casa je zamolio nas 4 da ostanemo u ucionici i poceo da cvrkuce kao golub.
Vi mozete da idete gde god zelite, da radite sta god hocete, univerzitet ce vam vratiti pare koje ste potrosili ovog vikenda, samo napisite koliko ste potrosili, ja se izvinjavam sto sam vikao, bio sam pod velikim pritiskom, naravno da vi mozete da radite sta god zelite u svoje slobodno vreme bla bla bla bla...
I tako je on cvrkutao skoro sat vremena dok smo nas 4 gledale sumnjicavo i bile spremne da skocimo na njega i da ga ujedemo i nista od tog njegovog cvrkutanja nam se nije svidelo ali videcemo sta ce biti ubuduce.
Njih dvojica su nas pazljivo saslusali dok smo im sasuli celo pismo u lice ali nismo im rekli da je isto otislo u ministarstvo i u Darmasiswa program. Oni su nas pazljivo saslusali, doduse Mr. Ali je otprilike jedina osoba na fakultetu koja nas je ikad slusala.
Utorak ujtru... casovi kod Idrisa, spomenutog u pismu... cas je prosao kao i obicno, dosadno, s obzirom da nas on uvek uci nekim glupostima koje nam u zivotu nece trebati... posle casa je zamolio nas 4 da ostanemo u ucionici i poceo da cvrkuce kao golub.
Vi mozete da idete gde god zelite, da radite sta god hocete, univerzitet ce vam vratiti pare koje ste potrosili ovog vikenda, samo napisite koliko ste potrosili, ja se izvinjavam sto sam vikao, bio sam pod velikim pritiskom, naravno da vi mozete da radite sta god zelite u svoje slobodno vreme bla bla bla bla...
I tako je on cvrkutao skoro sat vremena dok smo nas 4 gledale sumnjicavo i bile spremne da skocimo na njega i da ga ujedemo i nista od tog njegovog cvrkutanja nam se nije svidelo ali videcemo sta ce biti ubuduce.
Wednesday, October 27, 2010
Letter to ministry of Education of Republic of Indonesia
After all the troubles we had with university we decided to be bad girls and write really bad letter and send it to the ministry of education of Republic of Indonesia. You will have exclusive priviledge to check it out...
People at university are like little pussy cats since our letter came to the ministry
But first I have to tell you that I haven't recieved any reply from Indonesian embassy in Serbia even if I asked only a contact of someone that I can talk to.
I will remove last names of my colegues from this letter... just for their privacy
Dear Ladies and Gentleman,
My name is ** and I’m writing to you in front of 4 students of Darmasiswa program who needs help. Since we came to Indonesia we have nothing but problems with our University. We are studying at Muhammediah University in Surabaya. Our names are Marina Ilijevic, Sonia, May and Fatma.
We came at the beginning of August and our lessons began on the 27th of September. When we came here, we had 1 hour of orientation program where they told us that we will have lessons every day for 5 hours and right now we have lessons 4 times a week, 1 hour, that faculty will provide us with museum visits and tours of the city but nothing like that happened. We understand that they are busy and they can’t occupy their free time with us. When we don’t have lessons we like to spend our free time on our own and we like to travel around and get to know Indonesia. But, it seems like university doesn’t like that. They like when we are sitting at our rooms and wait for them to call or SMS us for their needs. They don’t respect our need for our free time.
Instead of teaching us and treating us as students, university started treating us as marionettes for its promotions. They also invaded our privacy many times and they are always asking where we are and what we are doing. They even have the keys of May and Fatma’s house. The dean of English Department Mr. Ahmad Idris Asmaradhani said to us that we can leave Surabaya only and only if he permits that. I believe that is violation of the basic human rights and that is the right for freedom. Instead of feeling welcomed to this country we are feeling like studying in a prison. Whenever we ask why we are treated that way they just smile. No one wants to talk to us. They are always sending us to visit schools around Surabaya “so that students can practice English language with us”. That always ends up like a good promotion of the university so that students can see that Muhammediah has foreign students coming from all around the world.
On Thursday 21st of October Sonia and me left for Jogjakarta for a weekend and on Friday 22nd we got a SMS from the university that there is an order from Rector Mr. Zainuddin Maliki that we have to show up at the university because there is going to be a TV station to interview us. When I called the dean of English department Mr. Idris to tell him that we are not in Surabaya and we will not come to the TV interview he started screaming at me that we cannot leave Surabaya without his permission, that if we don’t come on Sunday for a graduation ceremony we will be kicked out from the scholarship program. We had to finish our lovely weekend in Jogja and leave back for Surabaya. They never told us about ceremony even if it was planned months in advance. Then he accused me that I don’t want to learn Indonesian language and that is why I don’t understand anything and I don’t know about anything that is going on at the university. And all of that was screaming on the phone like I was some lower being, not a person. There are 7 more students with me in the group and all of them are speaking Indonesian and no one knew about this even we spend the whole day on Tuesday with him. Fatma went to Madura for the weekend for the bull races and she got the same treatment on the phone like me and same threats. She told the dean where is she going just before the weekend but he pretended that he forgot and he didn’t knew about it. Also with this threat, being kicked out from the program, he was not respecting our Christian religion and taking us away from the church on Sunday morning. We had to go to the ceremony instead. If we were nicely invited to this ceremony we would be more than happy to skip the church and to come and be part of something special for this university. We are respecting this university, we never came with bare shoulders or short skirts at university even Surabaya is so hot. We respect their time for prayer, we respected Ramadan all the way by not eating anywhere outside during the day and what we got for that? Being disrespected by university every single day and treating us like we are some idiots and not grownup human beings.
May and Fatma rented out a house because they wanted their privacy but the member of our university came to the owner of the house and asked for a key to the house. Sonia got sick from the stress; she has stomach pain all the time and we had to find a doctor on our own because no one at the university wanted to help us. We are on a good way to get sick too because stress situations are happening every day.
They never ask us anything if we want that, they just say “you must” or “that is an order from rector”. We don’t feel like being respected in this university and we don’t feel like students, we feel like prisoners. We tried to talk to them number of times but no one is listening, just smiling.
We ask for your help. We believe that Darmasiswa program is not created for foreign students to promote and be models for the universities they are studying at, but to be students and learn about culture and language. We also believe that basic principle of Darmasiswa is not to violate human rights.
We believe you will be able to talk to the university and try to solve our problems. We are just asking basic human rights and to be treated like every other student in the University.
We are sending you greetings with respect,
Marina Ilijevic, Serbia
Sonia, Italy
May, Egypt
Fatma, Egypt
There... now you have a small clue what was happening to me in last 3 months... these situations more or less the same were repeating over and over again almost every week and we didn't know how to put stop on it.
People at university are like little pussy cats since our letter came to the ministry
But first I have to tell you that I haven't recieved any reply from Indonesian embassy in Serbia even if I asked only a contact of someone that I can talk to.
I will remove last names of my colegues from this letter... just for their privacy
Dear Ladies and Gentleman,
My name is ** and I’m writing to you in front of 4 students of Darmasiswa program who needs help. Since we came to Indonesia we have nothing but problems with our University. We are studying at Muhammediah University in Surabaya. Our names are Marina Ilijevic, Sonia, May and Fatma.
We came at the beginning of August and our lessons began on the 27th of September. When we came here, we had 1 hour of orientation program where they told us that we will have lessons every day for 5 hours and right now we have lessons 4 times a week, 1 hour, that faculty will provide us with museum visits and tours of the city but nothing like that happened. We understand that they are busy and they can’t occupy their free time with us. When we don’t have lessons we like to spend our free time on our own and we like to travel around and get to know Indonesia. But, it seems like university doesn’t like that. They like when we are sitting at our rooms and wait for them to call or SMS us for their needs. They don’t respect our need for our free time.
Instead of teaching us and treating us as students, university started treating us as marionettes for its promotions. They also invaded our privacy many times and they are always asking where we are and what we are doing. They even have the keys of May and Fatma’s house. The dean of English Department Mr. Ahmad Idris Asmaradhani said to us that we can leave Surabaya only and only if he permits that. I believe that is violation of the basic human rights and that is the right for freedom. Instead of feeling welcomed to this country we are feeling like studying in a prison. Whenever we ask why we are treated that way they just smile. No one wants to talk to us. They are always sending us to visit schools around Surabaya “so that students can practice English language with us”. That always ends up like a good promotion of the university so that students can see that Muhammediah has foreign students coming from all around the world.
On Thursday 21st of October Sonia and me left for Jogjakarta for a weekend and on Friday 22nd we got a SMS from the university that there is an order from Rector Mr. Zainuddin Maliki that we have to show up at the university because there is going to be a TV station to interview us. When I called the dean of English department Mr. Idris to tell him that we are not in Surabaya and we will not come to the TV interview he started screaming at me that we cannot leave Surabaya without his permission, that if we don’t come on Sunday for a graduation ceremony we will be kicked out from the scholarship program. We had to finish our lovely weekend in Jogja and leave back for Surabaya. They never told us about ceremony even if it was planned months in advance. Then he accused me that I don’t want to learn Indonesian language and that is why I don’t understand anything and I don’t know about anything that is going on at the university. And all of that was screaming on the phone like I was some lower being, not a person. There are 7 more students with me in the group and all of them are speaking Indonesian and no one knew about this even we spend the whole day on Tuesday with him. Fatma went to Madura for the weekend for the bull races and she got the same treatment on the phone like me and same threats. She told the dean where is she going just before the weekend but he pretended that he forgot and he didn’t knew about it. Also with this threat, being kicked out from the program, he was not respecting our Christian religion and taking us away from the church on Sunday morning. We had to go to the ceremony instead. If we were nicely invited to this ceremony we would be more than happy to skip the church and to come and be part of something special for this university. We are respecting this university, we never came with bare shoulders or short skirts at university even Surabaya is so hot. We respect their time for prayer, we respected Ramadan all the way by not eating anywhere outside during the day and what we got for that? Being disrespected by university every single day and treating us like we are some idiots and not grownup human beings.
May and Fatma rented out a house because they wanted their privacy but the member of our university came to the owner of the house and asked for a key to the house. Sonia got sick from the stress; she has stomach pain all the time and we had to find a doctor on our own because no one at the university wanted to help us. We are on a good way to get sick too because stress situations are happening every day.
They never ask us anything if we want that, they just say “you must” or “that is an order from rector”. We don’t feel like being respected in this university and we don’t feel like students, we feel like prisoners. We tried to talk to them number of times but no one is listening, just smiling.
We ask for your help. We believe that Darmasiswa program is not created for foreign students to promote and be models for the universities they are studying at, but to be students and learn about culture and language. We also believe that basic principle of Darmasiswa is not to violate human rights.
We believe you will be able to talk to the university and try to solve our problems. We are just asking basic human rights and to be treated like every other student in the University.
We are sending you greetings with respect,
Marina Ilijevic, Serbia
Sonia, Italy
May, Egypt
Fatma, Egypt
There... now you have a small clue what was happening to me in last 3 months... these situations more or less the same were repeating over and over again almost every week and we didn't know how to put stop on it.
Sunday, October 17, 2010
jutarnje misli Surabajske
E ova Surabaja ne valja za ništa. Ne mož ni zglavno u padež da je meteš a da liči na nešto. Toliko ne valja da ja svakog vikenda gledam di ću i šta ću da ne bi sedila ovdi. Ružna je, velika, prljava, previše zagađena, ima 200 milijardi ljudi i isto toliko motora i kola. Ovde niko ne pešači, čak u većem delu grada ni ne postoje pešačke staze takozvani trotoari. Ovde svi pušu, piju, prolaznike gledu. Dobro, piju sokiće i neke čudne čajeve koji se pakuju u kese i gledaju u nas kao kad malo dete vidi meteorit ili ajfelovu kulu. Usta su im otvorena do, mogu vam reći, bolne tačke. Probala sam toliko da otvorim usta ali bilo je jako jako teško. Posle toga ta bolna grimasa prerasta u osmeh koji je u većini slučajeva ili biserno beo ili trč, trč pa zub. (Moji engleski prijatelji traže da pišem blog na engleskom a kako da prevedem ovo trč, trč pa zub - run run and tooth?)
Elem, ljudi u Surabaji se dele na one prljavo bogate i one koji nemaju leba da jedu (u ovom slučaju prelazimo na pirinač, leba je mnogo skup, dođe 75 dinara za ni celu veknu). Prljavo bogati obicno imaju bar dvoje kola, bar jednu ako ne i više služavki koje tretiraju kao đubre, jednu ili dve bebisiterke (ako imaju malu decu) i vuku dupeta po tržnim centrima dok njihove služavke čuvaju decu i brinu o svemu. Oni što nemu pirinča da jedu se vuku po ulicama, nemaju posao i ne znam kako preživljavaju. U srednju klasu bi svrstala one koji prodaju hranu po ulicama i nekako preživljavaju. Ne mogu da kažem da su oni koji imaju redovan posao u prodavnicama i ko zna kakvim mestima, srednja klasa. Plate su toliko male da često pribegavaju nekim drugim i trećim poslovima. Iako je Indonezija poprilično jeftina mislim da sa 1.000.000RPp (oko 100eura) ne može jedna porodica normalno da živi. Arhitekta u birou ima oko 2 miliona, radnici u hotelijerstvu oko milion ali zato doktori i radnici u državnoj administraciji klepaju po ušima kolike su im plate. Moji hostovi sa Lomboka koji rade u poreskoj upravi imaju 6 miliona i to im je početnička plata. Jedino državni službenici imaju penzije i staž. Svi drugi rade za to da će ih jednog dana u starosti deca izdržavati. Oni bogatiji uplaćuju sami neko privatno penziono.
Nego, da se vratimo na Surabaju... pa nema ni šta da se vraćamo kad ovde nema ništa. Nedeljom su besplatne ture po gradu. Svratite u Sampoerna muzej (fabrika cigareta ima svoj muzej) i svaka 2 sata ima besplatna tura u crvenom busu. Voze te kroz grad, odvedu te do gradske kuće pokažu još par zanimljivosti ali u stvari tamo nema ništa. Ja ne vidim razliku u zgradama iz vremena Holanđana i sadašnjih zgrada, sve je to ista struktura i arhitektura. Sve to meni liči kao da je napravljeno pre 20-tak godina a ne pre 200 kada su holanđani bili ovde. Kako god okreneš, Surabaja je mesto za posao, zadovoljstvo i shoping. Kad smo kod zadovoljstva, Surabaja ima svoj red light district za koji kažu da je najveći u jugoistočnoj Aziji i od milošte ga zovu Dolly. Nisam još stigla da ga pocetim ali prvom prilikom ćete dobiti full scale report.
:)
Elem, ljudi u Surabaji se dele na one prljavo bogate i one koji nemaju leba da jedu (u ovom slučaju prelazimo na pirinač, leba je mnogo skup, dođe 75 dinara za ni celu veknu). Prljavo bogati obicno imaju bar dvoje kola, bar jednu ako ne i više služavki koje tretiraju kao đubre, jednu ili dve bebisiterke (ako imaju malu decu) i vuku dupeta po tržnim centrima dok njihove služavke čuvaju decu i brinu o svemu. Oni što nemu pirinča da jedu se vuku po ulicama, nemaju posao i ne znam kako preživljavaju. U srednju klasu bi svrstala one koji prodaju hranu po ulicama i nekako preživljavaju. Ne mogu da kažem da su oni koji imaju redovan posao u prodavnicama i ko zna kakvim mestima, srednja klasa. Plate su toliko male da često pribegavaju nekim drugim i trećim poslovima. Iako je Indonezija poprilično jeftina mislim da sa 1.000.000RPp (oko 100eura) ne može jedna porodica normalno da živi. Arhitekta u birou ima oko 2 miliona, radnici u hotelijerstvu oko milion ali zato doktori i radnici u državnoj administraciji klepaju po ušima kolike su im plate. Moji hostovi sa Lomboka koji rade u poreskoj upravi imaju 6 miliona i to im je početnička plata. Jedino državni službenici imaju penzije i staž. Svi drugi rade za to da će ih jednog dana u starosti deca izdržavati. Oni bogatiji uplaćuju sami neko privatno penziono.
Nego, da se vratimo na Surabaju... pa nema ni šta da se vraćamo kad ovde nema ništa. Nedeljom su besplatne ture po gradu. Svratite u Sampoerna muzej (fabrika cigareta ima svoj muzej) i svaka 2 sata ima besplatna tura u crvenom busu. Voze te kroz grad, odvedu te do gradske kuće pokažu još par zanimljivosti ali u stvari tamo nema ništa. Ja ne vidim razliku u zgradama iz vremena Holanđana i sadašnjih zgrada, sve je to ista struktura i arhitektura. Sve to meni liči kao da je napravljeno pre 20-tak godina a ne pre 200 kada su holanđani bili ovde. Kako god okreneš, Surabaja je mesto za posao, zadovoljstvo i shoping. Kad smo kod zadovoljstva, Surabaja ima svoj red light district za koji kažu da je najveći u jugoistočnoj Aziji i od milošte ga zovu Dolly. Nisam još stigla da ga pocetim ali prvom prilikom ćete dobiti full scale report.
:)
Thursday, October 7, 2010
Dobre vesti iz domovine ... iliti sta se desilo kad je Marina napustila brod
Posle 2 meseca zajebavanja po Indoneziji, kvalitetnog zajebavanja mogu vam reci, pocela je kisna sezona, grom je spalio, pa nemam nista drugo da radim osim da blogujem... ovi na flakutetu se nisu bas pretrgli da nam drze predavanja, olade nas dok si rekao keks... svaki dan nam turaju nove rasporede u ruke, uce nas kojekakvim glupostim kad i stignu na casove... sto bi moja koleginica Fatma rekla "mars u pizdu materinu svi redom". Da da, Vasa Draga, je odrzala svoj cas lepog ponasanja na srpskom jeziku i svi redom inostrani studenti su to upili ko sundjeri i sad psuju ko kocijasi, ljubi ih Marina. :D Bem li ga, nismo imali sta drugo da radimo pa je Marina uzela kredu u svoje ruke a to obicno ne izadje na dobro.
Elem, s obzirom da smo 2 meseca bili na raspustu ja sam se raspustila po Lomboku, Giliju i Baliju (guglujte jebem vas glupave, nemojte oma da pitate di je to!!) mesec dana i sad mi se ama bas nista ne radi... ali ajde kao nesto moram...
Volem avione vise nego leba da jedem... to sam shvatila odavno ali sad je to doslo do te tacke da mi svaka destinacija za koju treba vise od par sati voznje izgleda kao povoljna prilika da kupim avionsku kartu... ili je samo doslo do toga da sam postala lenja i volem da putujem brzo i komforno... doduse ova zemlja je poprilicno jeftina po tom pitanju... pa ako se moze... zasto da ne? E tako sam ja za 25evara kupila kartu za Lombok i otisla... a ostali nek se jebedu sami... putopise sa destinacija trazite na www.serbiatravelers.org jebe mi se da vam opet piskaram ovdi sta sam radila i di sam se lomatala...
I tako caskam ja sa Oljom, tamo negde u prethodnim blogovima spomenutom mi omiljenom koleginicom, i isprica ona meni par lokalnih traceva znanih kao "sta ima u miloj nam kompaniji?" kad oces djavola... moja draga em mila koleginica... moja nova muza i inspiracija, nasa nova nada i desna ruka gospodina Nikole R. zvanog veliki zli sef je dobila sut kartu... pa kako to moze bit' pitala sam se ja... kad je ona internacionalni strucnjak, neprevazidjena pamet... doduse 6 meseci nije mogla da ukapira neke stvari ali sta sad da se radi. :D
I eto... Marina napusti brod... ne, nikako nece ceo brod da potone... ali jedna daska je otisla, a to uzdrma malkice... samo malkice... :D
No dobro... kad sam napustila onaj brod ukrcala sam se na jos gori brod. Dosla na flakutet kad ono sve devojke nindze, dobro dobro, nisu bas nindze ali sve imaju pokrivene glave. Ceo flakutet muslimanski! Svi do jednog! Prvo su nas metili u neki smestaj di smo svi dobili svrab 3.eg stepena pa su nas onda premestili na bolji smestaj ali sve u cilju da nas drze pod prismotrom. Svakog dana su padala pitanja "gde ste bili?, sta ste radili?, zasto sinoc u 7 niste bili u smestaju?, sa kime ste sinoc izasli?" e onda kad smo mi popizdeli na to zaduzili su dve tajlandjanke koje zive sa nama da nas kontrolisu da bi bilo manje providno. Kad smo krenuli da trazimo sami smestaj, izbio je skandal... kako smo mi nezahvalni i ne svidja nam se ono sto nam oni pruzaju. Posle mnogo frke i svadje i gomile problema koje su nam napravili oladili su kapislu. Sve u svemu predpostavili su da je jedna prekaljena svetska putnica - dete (sram ih bilo) i da oni trebaju da me kontrolisu. Sonja, kao slatka mala italijanka se uvatila moje suknje i krenula da rezi na njih ali jadno dete dobila gastritis od previse stresa i sranja koje su nam pravili. Ja sam zbrisala na Lombok a ona je ostala sama da se bori sa njima danima.
Eto...
2 be continued...
Elem, s obzirom da smo 2 meseca bili na raspustu ja sam se raspustila po Lomboku, Giliju i Baliju (guglujte jebem vas glupave, nemojte oma da pitate di je to!!) mesec dana i sad mi se ama bas nista ne radi... ali ajde kao nesto moram...
Volem avione vise nego leba da jedem... to sam shvatila odavno ali sad je to doslo do te tacke da mi svaka destinacija za koju treba vise od par sati voznje izgleda kao povoljna prilika da kupim avionsku kartu... ili je samo doslo do toga da sam postala lenja i volem da putujem brzo i komforno... doduse ova zemlja je poprilicno jeftina po tom pitanju... pa ako se moze... zasto da ne? E tako sam ja za 25evara kupila kartu za Lombok i otisla... a ostali nek se jebedu sami... putopise sa destinacija trazite na www.serbiatravelers.org jebe mi se da vam opet piskaram ovdi sta sam radila i di sam se lomatala...
I tako caskam ja sa Oljom, tamo negde u prethodnim blogovima spomenutom mi omiljenom koleginicom, i isprica ona meni par lokalnih traceva znanih kao "sta ima u miloj nam kompaniji?" kad oces djavola... moja draga em mila koleginica... moja nova muza i inspiracija, nasa nova nada i desna ruka gospodina Nikole R. zvanog veliki zli sef je dobila sut kartu... pa kako to moze bit' pitala sam se ja... kad je ona internacionalni strucnjak, neprevazidjena pamet... doduse 6 meseci nije mogla da ukapira neke stvari ali sta sad da se radi. :D
I eto... Marina napusti brod... ne, nikako nece ceo brod da potone... ali jedna daska je otisla, a to uzdrma malkice... samo malkice... :D
No dobro... kad sam napustila onaj brod ukrcala sam se na jos gori brod. Dosla na flakutet kad ono sve devojke nindze, dobro dobro, nisu bas nindze ali sve imaju pokrivene glave. Ceo flakutet muslimanski! Svi do jednog! Prvo su nas metili u neki smestaj di smo svi dobili svrab 3.eg stepena pa su nas onda premestili na bolji smestaj ali sve u cilju da nas drze pod prismotrom. Svakog dana su padala pitanja "gde ste bili?, sta ste radili?, zasto sinoc u 7 niste bili u smestaju?, sa kime ste sinoc izasli?" e onda kad smo mi popizdeli na to zaduzili su dve tajlandjanke koje zive sa nama da nas kontrolisu da bi bilo manje providno. Kad smo krenuli da trazimo sami smestaj, izbio je skandal... kako smo mi nezahvalni i ne svidja nam se ono sto nam oni pruzaju. Posle mnogo frke i svadje i gomile problema koje su nam napravili oladili su kapislu. Sve u svemu predpostavili su da je jedna prekaljena svetska putnica - dete (sram ih bilo) i da oni trebaju da me kontrolisu. Sonja, kao slatka mala italijanka se uvatila moje suknje i krenula da rezi na njih ali jadno dete dobila gastritis od previse stresa i sranja koje su nam pravili. Ja sam zbrisala na Lombok a ona je ostala sama da se bori sa njima danima.
Eto...
2 be continued...
Subscribe to:
Posts (Atom)