Zavadi pa zavladaj

Imam utisak da nikad neću prestati da pljujem po Maleziji. Ta zemlja se uvuče pod kožu kao rak i izjeda te sa svih strana i ne možeš tu gorčinu nikad da izbaciš. Malezija je kao kada dođete na ostrvo sa razglednice i shvatite da je neko to dobro odradio u fotoshopu i da ništa nije onakvo kako ste se nadali. Kao one futoške torte, spomenute od strane čuvenog Balaševića, malo više su dodali konzervansa.
Ja sam osoba koja ide u svet bez ikakvih očekivanja. Ne tražim mnogo. Par dobrih prijatelja, par zanimljivih mesta na koje možeš uvek da se vraćaš, par interesantnih stvari koje možeš da radiš uvek i ispočetka.
Vidite, u Maleziji kad uradite jednu zanimljivu stvar, to posle nije više zanimljivo i ne radi ti se to opet. Kad odete na neko mesto, to mesto posle nije više zanimljivo i ne zeliš ponovo da odeš na to mesto. Ta mesta postanu samo dobra mesta da zbrišeš iz ludila i betona Kuala Lumpura, da pustiš mozak na pašu, da popiješ po koju sa ekipom ali to je to. Nema ništa više zanimljivo tu. Par dobrih prijatelja tu i tamo...
Već nedeljama razmišljam o tome da pitam šefa da me pusti da idem kući, da radim od kuće. Doduše morala bi da krenem da radim od 5 ujtru ali mislim da bi i to lakše podnela samo da sam negde blizu ljudi koji me stvarno vole i poštuju. Svakog ponedeljka gledam nove fotografije svojih prijatelja kako su otišli na pešačenje ili su otišli na neku planinu ili su se zaputili u Skoplje za novu godinu ili su pomagali jedni drugima da se neka kuća omalteriše i sredi ili su samo sedeli i ćaskali i smejali se onako kako samo oni to umeju uz neko pentranje po Kalemegdanu ili Petrovaradinu... U Kuala Lumpuru svaki ponedeljak izlaze iste fotografije... ljudi koji su vikend proveli u kafani.
I tako ta moja misao mene izjeda već danima, kao mali crv buši mi mozak, svrbi, grebe. Okrećem se oko sebe u kancelariji i samo želim da vrištim, da se izderem na sve njih... a ni krivi ni dužni. Oni su u stvari najbolji i najpametniji Maležani koje poznajem. Sve ljude koje sam upoznala van kancelarije su čemer i jad i ne sećam se kada sam sa nekim prozborila kvalitetnu van kancelarije.
"Možemo li da razgovaramo?"
Nema odgovora.
Prošetam po kancelariji i vidim da se je šef zauzet. Vraćam se na svoje mesto sa još većom željom da vrištim. U tom trenu dolazi Bjutenon online. Kog đavola mi je poslao poruku... ah da, hteo je da predpremijerno pročitam tekst o Skoplju. Tu sam se raspilavila i rekla mu kako mi svi nedostaju i kako ću poludeti ovde.
"I ti nama nedostaješ, stalno te spominjemo kad smo zajedno"
Tu krenem da se raspadam ... uvaljujem se u stolicu, dižem glavu, vidim da šef ima sekund slobodno...
"Oću da idem kući"
"Dobro, vidimo se sutra". Verovatno sam bazdila na alkohol od sinoćne kompanijske proslave.
"Ne, kući kući... u Srbiju"
Gledam kako ga obliva hladan znoj i kako mu se usta blago krive u omanji šlog.
"Ma ne dajem otkaz čoveče, hoću da radim od kuće"
Usta se vraćaju u prvobitni položaj.
"Jel ti ovde u Maleziji imaš prijatelje sa kojima se stalno svađaš ili šta je u pitanju?"
Ne znam zašto ali moj šef konstantno pokušava da pronađe razlog moje neopisive mržnje prema Maleziji. Stalno me ispituje oko gluposti i to je jedina stvar koju mu konstantno lažem. Jednostavno, nema potrebe da on zna sve o meni.
Dijalog zaraćenih strana je trajao neko vreme, rekao je da se slaže, da je to potpuno izvodljivo, brinuo se za brzinu internet konekcije u Srbiji, da mora da porazgovara sa glavnokomandujućim o tome ... kako god, ja sam kartu već kupila...  a on ne može da priušti da me izgubi...

Malezija part 3 ili kako se izgubiti u vremenu i postati rasista

Malezija ima 28 miliona ljudi i u tih 28 miliona spojeno je 3 velike nacije: Malajci, Kinezi i Indijci. Kad ih pogledate, rekli bi da ove tri nacije žive u sreći i blagostanju ali kad samo malo zagrebete ispod površine shvatićete da je ovo zemlja sa ogromnim procentom rasista. Retki su slučajevi kada ćete videti da se Kinezi druže sa Indijcima ili Malajcima i obrnuto. Svi se drže svojih i svi jako ne vole one druge. Malajci su po rođenju Muslimani i nemaju nikakvu opciju promene religije jer na samu pomisao na to negine im šerijatski sud. Ukoliko neko sastrane želi da sklopi brak sa Malajkom ili Malajcem, promena religije ti negine.Isto važi ako se upetljaš sa bilo kojom drugom islamskom nacijom. Ako se ja spetljam sa nekim Omancem i odlučim da se udam za njega, ukoliko ne pređem u Islam, naš brak u Maleziji se neće važiti.
Malajci su poprilično lenji i treba im uvek neko da ih kontroliše. Državne firme upošljavaju samo Malajce. Indijci i Kinezi nisu poželjni iako su oni rođeni i odrasli tu i imaju maležansko državljanstvo. Država sve pruža Malajcima. Dozvoljava im da žive sa gomilom kredita, da bankrotiraju, daje im stipendije za studije u inostranstvu, daje im popuste povlastice dok Kinezi i Indijci kao "ravnopravni" članovi društva ne uživaju te beneficije. Sama država je rasista prema svojim građanima pa uopšte nije čudno to što su oni postali rasisti jedni prema drugima.
Ukoliko nikada niste bili rasista, Malezija je odlična država da postanete. Vrlo brzo ćete shvatiti da Indijci izgledaju gore od naših cigana i da zog boje kože stalno izgledaju kao da su prljavi. Kinezi će početi da vas nerviraju sa svojom bahatošću a Malajci kao pobožni Muslimani koji bi trebalo da budu čisti pokazaće vam kako su ustvari aljkavi, prljavi i kako ne znaju apsolutno ništa o svojoj religiji a guraju se kao da su svu pamet sveta popili.
Zahvaljujući CS-u susrela sam gomilu ljudi u Maleziji svih rasa, boja kože, mirisa. Družila sam se sa svima njima, čula gomilu priča, videla hiljadu boja ali posle godinu i po dana života ovde ja i dalje nemam prijatelja lokalca. Moji prijatelji su Srbi, Italijani, Hrvati, Poljaci, Španci, Egipćani, Nigerijci, Tanzanijci... ali među lokalcima nisam mogla da pronađem osobu koja bi razumela moj smisao za humor ili sa kojom mogu da se udubim u neki razgovor i naučim nešto novo. Eto, moje sasvim jednostavno pitanje, gde da vodim svoje goste na day trip van Kuala Lumpura je ostalo bez odgovora.
Prošle nedelje smo se Mali i ja vozikali po Cyberiji i Putrajayi sa Pe, Damom i Yakubom koji su došli iz Australije i Indonezije da me vide pa se svi zadesili u isto vreme. I dok su oni dremali na zadnjem sedištu prošli smo pored zgrade gde sam ja bila na razgovoru za posao. Prekoputa je nikla nova zgrada koje se ja ne sećam uopšte da je bila u izgradnji kad sam ja svraćala u taj deo grada. U globalu, nisam mogla da se setim kada sam bila tu. Vreme u Maleziji je cele godine isto. Da li padne kiša ili ne u toku nedelje to nije toliko bitno. Temperatura se ne spušta ispod 26 stepeni a ne prelazi 33 stepena preko dana. Vlažnost je uvek ista, ogromna. Ovde nema proleća, jeseni, leta i zime. Stalno je sve isto. Nemaš nikakvu odrednicu prema kojoj meriš vreme. Dani teku isto.
I onda u jednom trenutku shvatiš da moraš da pobegneš... negde gde ima jeseni i zime i proleća... inače ostaješ zauvek zarobljen u vremenu.
Razmišljam o Južnoj Americi :)

Perhentian baby :)

I tako sam ja konacno dobila slobodan petak i pobegla glavom bez obzira što dalje od kancelarije i Kuala Lumpura. Pošto mojoj teti treba malo geografskog objašnjavanja ja sam to stavila ovako "da ja sad živim u Podgorici, ovo bi bilo kao da sam otisla kući u Kikindu". Što dalje to bolje... 9 sati truckanja u autobusu mi nije predstavljalo problem. Ovde su autobusi kao avioni. Od umora sam ušla u autobus, sela i počela da tražim kopču za sedište "vežite se, polećemo". Autobusi koji putuju na duže staze su sa po 3 sedišta u redu i sa displejom na sedištu ispred i ja sa mojom pozamašnom vojvođanskom guzicom mogu da se smestim i ima mesta za manipulaciju i rotaciju. Otprilike da me je to oduševljavalo u Indoneziji a u Maleziji je sve to isto samo su busevi malo moderniji. Tako ti ja lepo nađem Elly, dotičnu couchsurferku da ide samnom pošto Jelena ni u ludilu nije htela da traži slobodan dan, jebem je blesavu. Kad sam pitala šefa kako ide taj slobodan dan kroz papirologiju on mi je rekao "zajebi papire, idi se odmori". Tako da sam ja taj slobodan dan dobila za džabe. :) Da sam ga zlatnom lopatom tražila, verovatno za milion godina ne bi našla takvog šefa. Kad vidi da ja nešto radim što nije moj posao i što ne bi trebala da radim on bez po muke ode i otera tog nekog ko je to tražio od mene u 3 lepe i vrati mu sav posao da taj neko radi. Stalno nam kupuje klopu, petkom nam šalje poruke da nam se zahvali što smo se trudili preko nedelje da sve uradimo i svoju nagradu od 1000ringita koju je dobio kao zlatni zaposleni je podelio sa nama. Stalno se dere, stalno se smeje, kad spusti glas to je obavezno da bi mi rekao nešto u poverenju. Kad sam mu rekla da sam kupila kartu da idem kući na duže od 3 nedelje i da "ne" ne postoji kao opcija, da ću ja jednostavno ostaviti firmu, on mi je ponudio da on plati pomeranje karte i naravno o raskidanju ugovora nema rasprave i još ćemo pucati na povišicu. Mogla bi o mom šefu da razglabam večno ali otom potom. Smešan je za medalju.

Klackanje od 9 sati se isplatilo pošto sam samo sat vremena kasnije bila na Perhentijanu gde na plaži stoje ušuškani bungalovi, okruženi palminim šumama, gde se roštilj pali uveče i sprema se riba na neki poseban način. Ostrvo dušu dalo za blesavo partijanje, spavanje na plaži, plivanje i snorkling. Ja sam bila raspoložena za opcije 2,3 i 4 dok je moja sapatnica El bila raspoložena za opcije 1 i 3 ali opcija 3 u svojstvu brčkanja. El vam je neko koga možete da slušate beskrajno kako lupeta gluposti, kako prosipa bisere i kako morališe i onda, negde u sred noći, pred jutro, dolazi u sobu još uvek poprilično pripita i kaže "al sam se kresnula!!!". El vam je jedna od onih Azijatkinja koje tvrde da Azijatkinje nisu lake, da ne jure belce, da im je to samo nametnuto pošto je Tajland pun kurvica i onda posle celog tog blebetanja priđe joj Džon od New York i eto nje kasnije u sobi sa već pomenutom rečenicom. El je jedna od onih devojaka sa kojima će vam vikend biti ne preterano zanimljiv ali odmaranje za mozak.Iako poprilično pijana i neispavana i ne tako dobar plivač, ustala je ujtru i išla samnom na snorkling tako da mogu da tvrdim da je El poprilično dobar sapatnik samo u datom trenutku nismo bile sinhronizovane. :D
Perhentian je zelen, sa predivnim plažicama na kojima postoje mali ili veći hostelčići, stazice da se prođe od jedne do druge plaže, zanimljiv je za par dana rekreacije ili spavanja, kako kome odgovara. Kažu da je diving odličan, za snorkling ja ipak preporučujem Flores ali definitivno je raj na zemlji posle 4 meseca kancelarije... u nedelju sam morala ranije da ostavim ostvro pošto sam skontala da mi je aerodrom 2 sata daleko a ne pola sata... bem li ga kad ne pitam dva puta odakle treba da kupim kartu do KL-a. Palo je jutarnje plivanje, pakovanje i nazad u realnost...
aaaa.. Slikice... pa tu su :D

Albumčić sa slikicama :)

17 minutes of pure happiness... or is it?

Since I was a little girl I always liked big stuff. I always wanted to sit on a big chair, always wanted people to call me big girl, to drive in a big car, to go to a big cities to eat a big hamburger and have big coke even if I couldn't finish it. There was always something mysterious about big people and they always had my admiration. I like to imagine that even Al Pacino is tall and big guy and when I found out that he is just a Shorty I was quite disappointed. Basketball players, volley players and of course, Water polo players were always my type of guys and when I was growing up they always has my heart on a plate. Approximately when I was 18 I went inside this mysterious world of habba-habba or what would my Indonesian friends said "yeah, all Bule like to fuck around right". In past 11 years I had all kind of discussions on the topic with friends and people I met on the way. Was never embarrassed to talk about sex and that topic was always infiltrating somehow in everyday's conversation. Was never embarrassed to go to pharmacy and buy condoms, to start talking to a guy that I liked, to mention some things from my private life just for compare or personal experience. I have always had more guys friends than girls and I always had some serious discussions with them about size, shape, techniques, poses and many other stuff. Sex is always favorite topic and people always talk about it no matter what, at least in my world, not in the world I'm living in right now. It is always about getting it to be better and better and in years you get to know your body and you know what feels good for you but of course when you meet someone, they usually don't know what you like and it takes some time to get to know each other. Lately, I had number of completely funny situations connected with sex partners and I always wanted to talk about it but never had a chance and I thought that someone will get offended but it is not really that I care right now.
Let's go back to the point where I saw the smallest thing in the world... well, it wasn't that long time ago since it is commonly known that Asians have 40% smaller penises that Europeans and I just moved to Asia. So, I did not want to date Asian guy, first thing, they are not really handsome, they are short, small, skinny and somewhere in my subconscious I knew that there is nothing for me beneath their small bellies. So I just enjoyed my life in Indonesia without having a guy in my life. I had few dates here and there, met few nice guys, dated a Brazilian guy which happened to be everything but Latino lover. Having sex with him was absolutely hilarious and even he had nice average piece, having sex with someone who is texting his friends during the intercourse was completely unacceptable and after that he couldn't realize why I never wanted to have sex with him again, there you are Brazilian sugar, sex with you sucked till the bottom end. Next time I saw penis I got such a huge headache that I had to go home and laugh my ass off. Yes, I'm being a little bit harsh but that was the smallest thing I saw and it would be waste of time taking my clothes off. That guy was really nice to me, took me out on few dates, we had fun and then we tried to have sex and he was quicker in the process of taking his clothes off so when I realized what I need to put up with I just told him that I don't feel so good and that I want to go home.... Finally this one Asian guy got me and we had sex couple of times and every time I asked myself WHY?!?! Last time we had sex, before we entered the room I look at my phone and I saw it was 10pm. When we left that room it was 10:17pm which gives us total value of 17 minutes. Oh yes, 17 minutes of hard sweating would be fabulous but... what happened during those 17 minutes. We entered the room, had a chat about photos on the wall, we started kissing, had quite of 3-4 min of kissing, we took our clothes off and before I even felt it was inside he was already shaking his whole body in sweet orgasm. I was looking at him and I couldn't believe... hello, I'm here too... after that we both take a quick shower and left the room at 10:17pm. Before that he told me that all of his girlfriends were completely satisfied with their sex life. After that I decided never to have sex with him again. He was pushy for a while, keep on calling me but at the end he gave up. I don't want to discuss the size, it would take such a small amount of time :D

He wasn't the first one who was bragging around about his sex life and how satisfied his girlfriends were. Usually those kind of guys are the worst one and they never make their girlfriends happy in bed. When you meet a guy who doesn't talk about his sex life, who has a mysterious smile and touch of an angel... that guy knows what is he doing and how to do it... 

And the thing about the size... well... yes, it does matter :)