Jedina sosa u Kuala Lumpuru

Belim muskarcima je u Maleziji život dao Azijatkinje, male, slatke, nasmejane, uradile bi sve za belo meso, poubijale i odrekle s cele familije ako treba, namincane, naštimovane, napucane i uvek spremne da kleknu i počnu. Ne kažem da su sve Azijatkinje lake ali statistički gledano procentaža teži u beskonačnost, kad bi to zakoni moderne statistike dozvoljavali. Neki ljudi su mi govorili da se ponekad stide svojih sunarodnica pošto bi prodale dušu đavolu samo da budu sa belcima.
S druge strane, Malezija nama, blim ženama nije dala ništa takvo. Jest, Malajci su mali, slatki baš i nisu, nasmejani ali šta ja da radim sa mojih 178cm sa jednim malim nasmejanim Malajcem. Govorim tiho i nosim Malajca sa sobom... right... S druge strane već sam pisala o tome kako su Azijati slabo obdareni i kako ustvari nemaju šta da pruže nama, belim ženama. Tako da, Azija, sama po sebi, nije baš pravljena po mojoj meri. Kod nas u Srbiji se kaže da muškarci koji voze velika kola samo žele da nadomeste to što im fali u gaćama. Verovatno je i ovde tako sa kolima, zgradama, ulicama, bulevarima... sve je veliko, a vajde nikakve :D. Tu i tamo se pojavi neki Arapin, Iranac kojem sam ja kao od Boga data i koji me gleda kao da sam sa neba sišla ali nešto mi nisu interesantni. Možda vam jednom prilikom ispričam priču kako me je grom strefio u sred LRT-ja i kako mi od onda svet nije isti... ali sve se to završilo na slomljenom srcu... kod mene valjda ni ne može drugačije da se završi.
Od kad je Jelena otišla nazad u Beograd shvatila sam da sam jedina devojka iz Srbije u Maleziji. Ima tu nekih Bosanki koje studiraju na Islamskom univerzitetu koji je na drugom kraju grada, Hrvatica možda, jedna Slovenka, ali kad lociramo Srbiju, ja sama, bar mislim da sam sama. No, nije to toliko bitno, i ovako sam većinu svog života provela sa muškarcima i  uvek su mi oni bili bolji prijatelji nego žene tako da mi i ne pada teško što baš i nemam sa kim da lajem na domaćem jeziku, mislim, žensko. 
Zvrcnem tu i tamo Miloša, malog Hadžiju, Danka, Borjana, sad i Dadu i čujem par rečenica domaćeg jezika i to mi je dovoljno. Izađem sa njima, provedem se, upoznam neke nove ljude, visim tu i tamo sa nekim lokalcima, italijanima, ali što se tiče ljubavnog života, u Aziji sam osakaćena. Možda bi trebalo da se preselim u Afriku ili na Blistok... tamo još uvek neki lepotani leče slomljena srca koja sam im ostavila :D S druge strane ja sam onaj tip žene kojoj treba visok kršan Balkanac i dolazim iz zemlje gde su svi lepi visoki i zgodni (moliću lepo da se Vlada kuvar, Jovan, Kika, Zloba, Benko i ostali pronađu u ovom tekstu) tako da, verovatno, Azija nema šanse kod mene... :D doduše, ni ja kod nje :D

Murder on the dance floor... iliti Penang na par sati

Subota ujtru.. budim se naštimovana za posao. Od kad sam se preselila u novi stan posao mi je bliži i ustajem sat vremena kasnije. I dalje kasnim na posao ali s obzirom da je šef navikao da nikad neću stići pre 10, nije ni bitno. Išunjavam se iz sobe do kupatila i trudim se da me moj trenutni gost ne primeti pošto, i dalje, ne volim da pričam ujtru. Momak je ok, zanimljiv, ali nisam mu objasnila sinoć kad je stigao da ne treba da mi se obraća ranom zorom. Čujem ga kako se sprema u dnevnoj sobi. Vrednica, došao je u KL na par dana i odmah od rane zore hoće sve da vidi. Vraćam se u sobu i uvlačim se opet u krevet ali san nikako ne ide na oči. Razmišljam o tome kako mogu da popunim još jednu subotu, dok ne dođe ona nedelja kad će Sonja da mi stigne. Da, čitali ste svi o onoj mojoj maloj Sonji koju volim kao sestru. Blesavo dete se spakovala i posle 3 meseca Italije, vratila se u Indoneziju. I sad mi opet dolazi. Mislila sam da će proći godine dok je ponovo ne budem videla i jako mi je drago da su samo meseci u pitanju. Stiže poruka od glavnokomandujuće, pomislih, gde gori. Posle 8 meseci slušanja o tome kako će naša koleginica Poš da se uda, konačno je došao i taj dan pa s obzirom da sam već pričala sa glavnokomandujućom o tome da idem sa njima na svadbu setila me se u poslednji tren. Ne bi se ona mene ni setila nego su njih dve ostale bez trećeg člana koji im je i ujedno bio vozač a ja sam otprilike jedina u tome trenutku bila na raspolaganju sa vozačkom dozvolom i dovoljno luda da vozim do Penanga. Doduše, otkad sam došla u Maleziju taj Penang mi je bio u ušima kao neko neverovatno mesto koje ne bi trebalo da se propusti. Neke čudne mračne uličice, fenomenalna hrana, malo drugačiji Malajski svet... Posle gomile saobraćajki zbog kojih smo satima milele po autoputu i celodnevnog vozikanja stigle smo u 6 popodne na Penang. Izašle smo na most koji spaja kopno sa ostrvom iz kišnog oblaka, a tamo negde među zgradama Georgetown-a probijalo se sunce kroz oblake i nekako sam znala da će i tih par sati koje ću da provedem tamo biti apsolutno fenomenalni. Potraga za hostelom, par fotografija pre mraka, šetnja po kiši, šoping cipela pošto sam zaboravila cipele za svadbu, ... Negde u toku dana sam se ja setila da tamo negde na Penangu živi neki Dalibor iz Beograda. Čula sam ja da je on neka arhitetka, dizajner, koji će ga đavo znati, samo znam da su momci po KL-u pričali o Penangu i Dadi sve najbolje.. makar ono čega su se sećali :) Mali Hadžija, nema ga ni od korena, zamro, ne javlja se na telefon, ne piše, sliku ne šalje, ponekad se zabrinem za to dete pošto mi je veliki Hadžija ostavio u amanet da se nekad pobrinem za malog a znam da je Miki otišao u Irak (ne pitajte ništa). Budi se mali negde oko 6 popodne i odgovara na sve moje poruke pritom prijavljuje da je sinoć partijao i da ga ne pitam ništa mnogo... i stiže i Dadin broj telefona. Ne budem ja lenja, okrenem broj, dobar dan, dobar dan... Dado se javlja onako, ko je sad ova i šta hoće, poprilično pogubljen i zabunjen ali spremno odgovara na sva moja pitanja i reče da će večeras u đusku u neki klub pa da ja svrnem. Svraćamo kod šeficinih prijatelja Litvanaca koji nas dočekuju sa večerom. Steamboat mi je ovk bio zanimljiva stvarčica ali uvek sam morala da idem negde daleko daleko da bi jela dobar steamboat i uvek sam morala da čekam nekoga da me vodi tamo negde daleko. Uz ćaskanje sa par lokalaca, vino, steamboat (guglujte) i zavrivanje u obližnji Kineski hram da vidimo šta se tamo dešava, brzo se približila ponoć. Dado reče da je u klubu SS. Moja ekipica se požali kako je klub SS fancy i kako oni nisu prikladno obuceni pa će oni negde da popiju piće dok se ja isćaskam sa Dadom. Nisam se trudila da ih mnogo odvraćam od te misli, prvo, što i nisu bili nešto posebno zabavna ekipa odkad se i izgubljeni vozač pridružio a drugo, posle celog dana sa njima trebalo mi je malo oduška. Ta kadrovska služba, nikad ne znaš šta im je na pameti i uvek moraš da paziš šta ćeš da kažeš... Pošaljem ja Dadi poruku da stižem za 5 minuta samo da prošetam kroz taj Upper Penang road kad ono, ulica ni 100 metara tako da sam u roku od odmah bila ispred Slipery Signorite iliti SS kluba. Kad me devojke ovde pitaju kakvi su srpski momci ja uvek kažem da su visoki i zgodni. One kako su male, njima je svaki visok, a s obzirom da smo  beli, onda je i zgodan kakav god da je. I tako izađe Dado iz kluba onako visok i zgodan kao svaki Srbin, moliću lepo, sa kezom od uveta do uveta kao da je video najbolju drugaricu iz lepog mu Beograda i posle par rečenica nas dvoje smo na podjumu sa još nekom ekipicom napadnih kineskih žena i kad pomslih da pođem kući a noć već prošla.Ne sećam se kad sam se poslednji put tako izđuskala a što je najbolje Dado đuska za medalju (doduše reče mi da ima neke medaje za đuskanje) i adrenlin od đuskanja me je držao ceo dan tako da sam bez problema vozila nazad, ili je to bio alkohol... Nebitno sad... Bitno je da će me Penang videti opet :)
A svadba... dosada živa... otom drugi put... odoh da sačekam Sonju pa da idemo negde u đuskanje :D

e da... Dadu možete pratiti na blogu B92... on jee kaoooo maalllooo popularan.. right :P

Rodbinska tortura iliti kako sam prezivela 3 nedelje u Srbiji

E da, konačno posle 14 meseci strpljivog čekanja moja teta je konačno dobila priliku da me vidi. Nisam se promenila, nisam smršala, nisam pocrnela, kao da sam bila u Bogradu u poslednjih 14 meseci pa me mrzelo da dodjem u moju malu varoš. Ni moja mala varoš se nije promenila, sve je na svom mestu, tu i tamo su nikle neke nove zgrade, otvorila se po koja nova banka, jer, ništa drugo u Srbiji ni ne može da se otvori. Svako drvo je na svom mestu, vetar uvek duva iz istog pravca i zvona crkve se čuju daleko daleko. Svuda je ravnica i sve je tiho.
Otprilike da sam samo htela da vidim moje drugare, moju tetu, moju novu veknicu hleba, konačno imamo prinovu u familiji, u poslednjih 20 godina samo su umirali, nažalost. Htela sam da odem u Novi Sad, da pretrčim preko Beograda ako baš moram, da odem negde u neku prirodu, bilo je tu i planu i Sarajevo, Zagreb, Ljubljana ali nisam mogla sve da postignem. Ne mož se uklopiti sa svima pa da si Bog. Ovi rade, ovi ne rade, ovi imaju bebu ovi imaju kuče, ovi mače ovi su slobodni ujtru ovi su slobodni uveče, ovi su otišli za Novi Sad, ovi sledeće nedelje idu u Mađarsku pa sad moraju da se pakuju i tako do beskraja. Uglavnom sam se sa svima sa kojima sam htela i uklopila bez obzira na bebe, kučiće, mačiće ali naravno morala sam da se uklopim i sa rodbinom.
Nepisano pravilo je da ako odem kod jedne tetke a ne odem kod druge tetke onda ce treća tetka da kaže drugoj tetki pošto prva i druga ne razgovaraju, jelte i onda će druga tetka da me zove i da plače na telefon ili još gore, može da me ne pozove i da se naljuti i da bude nadrkana do groba i šta ću ja onda. Imaću jednu muku manje i jedno ispijanje kafe manje. Evo, sva sam se potresla! Dok sam bila dete tetke su i služile nečemu. Davale su pare. Pa, otprilike da im je to bila jedina svrha. Mešenje gibanica i pravljenje kolača ne računamo pošto to rade svi u mojoj maloj varoši. Sad tetke samo ispituju kad ću se udati, kad ću decu da pravim (ko da je to tako lako, treba prvo da nađem nekoga da me kresne da bi pravili decu) već sam matora, vreme mi je, da ne ostanem usedelica i sva ona slična pitanja od kojih vrat plavi i teraju te da povraćaš. Jest, sve je to tako lako...
Moja teta Dana je bila presrećna što sam ja došla što sam živa, zdrava lepa, nasmejana a kad ću da pravim decu (kao da je sad to tako lako) to je baš i nije zanimalo mnogo. Kafica, ćaskanje, pravljenje kolača za slavu, brisanje prašine, skupljanje oraha, ... tako teče život u mojoj maloj varošici... a i vreme ide sporije, bar sam ja mislila da ide sporije.
Proletelo je sve ko za čas, već sam 2 nedelje u Kuala Lumpuru a da nisam ni primetila. Trč ovamo, trč tamo, traži stan, pakuj se, raspakuj se, trč na Langkawi, posao, haos, rešavaj ovo ono...
Drugari iz Kluba Putnika Srbije hvala za predivan vikend na Boranji, Nini hvala što nisam morala da idem u Ljubljanu da je gledam, Vladi kuvaru hvala za šetnju po Beogradu, Veckey i devojkama hvala za odličnu večeru, Mariji hvala za vikend u Novom Sadu, Bubili hvala za predivan dan, Zlobici i Jovanu hvala što su mi najbolji drugari, mom Vladi hvala što ima predivnu devojčicu, Kikindi hvala što je mirna i tiha, Bikini hvala za gibanicu, Dudi hvala za vikend na selu i što se uvek osećam u njenoj kući kao da sam kod svoje kuće, Benku hvala za slatki tokaji... jeste znam, zaboravila sam nekog... ali i dalje sam plavuša

Jedan vrlo prijateljski mail ambasadi Republike Indonezije u Beogradu

Inspirisan tekstom Ogledalo naše pismenosti na sajtu www.prekoramena.com

Dragi Gospodine Ambasadore,

Verujem da je avgust mesec ove 2011-te bio prezauzet za Vas i Vaše službenike i hvala Vam puno na pozivnicama ali ja trenutno živim u Maleziji i nisam mogla da prisustvujem aktivnostima u Vašoj predivnoj ambasadi. Da sam, kojim slučajem bila u Beogradu, verovatno bi se pridružila. Vi, kao visoki zvaničnik jedne države, verujem da razumete šta je to umetnost komunikacije i verujem da, ukoliko niste do sad, vrlo brzo ćete početi da pričate srpski jezik. Upravo zbog toga Vam pišem ovaj mail, zbog pravopisa i pismene komunikacije između službenika Vaše ambasade i spoljnjeg sveta.

Pozivnice za aktivnosti u avgustu su bile brojne ali svaka rečenica u svakom mail-u i u svakoj pozivnici me je terala u plač. Toliku količinu gramatičkih grešaka i nepravilnosti možete da vidite samo kod deteta koje je tek naučilo da piše u prvom razredu osnovne škole. Vaša službenica, Suzana Orlić koja je slala mailove je očigledno nepismena ili je tih dana dolazila na posao sa Alchajmerovom bolešću u delu mozga za gramatiku i pravopis srpskog jezika. Iskreno se nadam da ona nije osoba za komunikaciju sa visokim zvaničnicima pošto bi to bio odraz nepismenosti i opšte nekulture pa samim tim i nepoštovanja prema državi u kojoj ste zvaničnik. Srpski jezik je jedna komplikovana lingvistička prepreka za strance u našoj državi ali za lokalce, to ne bi trebalo da predstavlja problem pošto se on, kao obavezan predmet izučava u školama 12 godina svakog dana.

Posle određenog vremena svako od nas počne da pravi gramatičke greške i svako od nas kaže ponekad nešto što je van svake pameti u gramatici srpskog jezika ali gospođica Orlić je čist primer opšte nepismenost i želela bih da izradzim duboko žaljenje Vama jer jedna takva osoba ima posao u Vašoj ambasadi a veliki broj ljudi sa diplomama filološkog fakulteta nema posao. 

Evo prostog primera jedne pozivnice od gospođice Orlić koja pored gramatičkih grešaka i grešaka u kucanju uporno izbegava korišćenje specijalnih znakova š,đ,ž,č i ć.

Postovani,

Ovim putem vam u prilogu dostavljamo pozivnicu.

U nadi dace te se odazvati pozivu, unapred vam se srdacno zahvaljujemo

Za:

G-din, G-dja, G-djica

…………………………….

POZIVNICA

Postovani,

Povodom obelezavanja 66 godisnejice nezavisnosti Republike Indonezije ”HUT –RI  Ke -66”, sa temom ”U duhu prokalmacije 17 avgust 1945,  povecajmo svest zivota u raznovrsnosti za ojaceanje jedinstva Republike Indonezije, uspeh naseg inonezanskog rukovodstva u okviru foruma ASEAN za ojacanje solidarnosti ASEAN”, s postovanjem pozivamo sve sluzbenike ambasade Republike Indonezije u Beogradu i njihove porodice, sve drzavljane Republike Indonezije i njihove porodice, clanove drustava prijateljstava Srbija i Indonezija ”Nusantara” i svrsene studente programa Dharmasiswa da prisustuvuju svecanoj cermoniji koja ce se odrzati:

Dana/Datum                : Sreda, 17 avgusta 2011

Vreme                         : 08.00 casova (Podizanje zastave)

                                      18.00 casova (Spustanje zastave)

Mesto                          : Dvoriste rezidencije ambasade Republike Inonezije u Beogradu

                          Ul. Bulevar Kneza Aleksandra Karadjordjevica 18, Beograd

Ujedono vas molimo za vase prisustvo 15 minuta pre pocetka svecane ceremonije.

U nadi da cete se odazvati pozivu, srdacno vam se zahvaljujemo.

Beograd, 11 avgust 2011

U ime predsednika odbora

Obelezavanje 66 godisnjice nezavisnosti Republike Indonezije

Indah Mekawati

Sekretar odbora

Obelezavanje 66 godisnjice nezavisnosti Republike Indonezije

Napomena:

1. Garderoba primerena i uredna

Prakticno uputstvo: kako biti najdosadnija tetka na svetu

Kao sto sam spomenula u svom prethodnom postu Bog mi je dao fenomenalnu tetku kojoj sam ja uvek bila 3 dete (s obzirom da ima dvoje svoje dece). Moja pokojna majka i moja teta su se uvek lepo slagale, tu i tamo su se jednom godisnje svadjale zbog kuvanja pekmeza ili koja ce da pece paprike ili dokle se protegnulo nase carstvo sa jagodama eventualno neke trenutne politicke rasprave ali sve se zavrsavalo na tome. Uvek volim da ispricam pricu kako su moja majka i moja teta podelile imovinu posle dedine smrti. Posto teta radi u sudu, njen posao je bio da spremi papire a moja mama samo da dodje i da potpise a imovinu su podelile uz kafu na ravne casti i bez rasprave. Kad sam jednom prilikom pricala to jednoj drugarici, rekla mi je da sam neverovatno srecna posto njena mama ne razgovara vise sa svojom familijom posle podele imovine. Bem li ga, kad imas pametnu mater i pametnu tetku onda tu nema neke velike problematike. No, s obzirom da je deda imao 2 brata i sestru tu su se nacickale jos neke tetke i naravno jedna od njih je najpametnija od svih, sa najmanje zavrsenih skola u familiji. Doduse, mislim da njoj nikad nisu ni trebale skole s obzirom da je najpametnija zar ne? Ona je jedna od onih tetaka koja sve zna, uvek sve vidi, sve cuje, u sve je upucena ali s druge strane uvek zna kad je ciji rodjendan, imendan i slava. Znaci ako treba korisna informacija samo zovi Frau Tetku. Kad proberem po familiji sve moje tetke i ujaci imaju vise skole ili fakultete sa debelim karijerama iza sebe. S obzirom da su moja teta i mama najmladje u tom nizu, manje vise sve moje ostale tetke i ujaci su vec bili u penziji kad sam ja pocela nesto ozbiljnije sa njima da se druzim i razgovaram. Frau Tetka se udala za oficira, zivela u trosobnom vojnom stanu u Beogradu i ceo zivot je, normalno, bila najpametnija. To se uopste ne dovodi u pitanje. Ta njena spektakularna pamet je pocela da se prosipa po meni cik posle mamine smrti, jos nisam izasla iz crnine. Pocelo je cuveno predavanje "ti treba da nadjes nekog i da se udas, ne valja da si sama... " Gledala sam u nju i gledala onaj balkon i mislila u sebi da li ce ostati na mestu mrtva ako je sad bacim sa balkona ili da ne prljam ruke! Tih prica mi je odavno preko glave a narocito kad sam u emotivnom rasulu. Po starim pravilima i obicajima koje je moja Frau tetka sve apsolvirala na visokoj skoli za dosadne tetke kad se 40 dana posle smrti ide na groblje, moj posao je da polijem grob vodom 3 puta u obliku krsta. Sa matematicke strane ja znam sta je krst, sa Pravoslavne to vec nije toliko jednostavno a ja sam ispala sodoma i gomora familije sto to nisam znala. U Pravoslavlju ja treba grob da polijem od glave prema nogama i s desna na levo a ja sam polivala s leva na desno. Nego, nije to bilo toliko strasno, nego je tu bio komsija Milan kojem je, kad je cuo da je moja majka umrla, pozlilo i coveka su odneli u bolnicu i on nije bio na sahrani, a on je , po recima moje Frau Tetke veoma pobozan covek i veliki vernik i sad sam osramotila celu familiju sto to nisam znala. Reko, moj komsija Milan ce to meni da oprosti ali koliko vidim, ti neces. I posle nekog vremena odem ja kod moje komsinice Kristine na kafu, cerka doticnog Milana i procaskamo mi tu i pitam ja njega jel on to primetio da sam ja napravila tu gresku dostojnu same Satane i kazem mu sta mi je Frau Tetka prebacila a on pao sa stolice od smeha.
Ustvari, cinjenica je da ne mogu sad ni da se setim svih bisera prosutih po familiji od strane doticne Frau Tetke ali cim stignem kuci ne sumnjam da ce me stici jos jedno predavanje... obecavam da cu oma da blogujem :D

Mali Andjeo iliti dan kada sam ja postala teta Marina

Oduvek sam se užasavala pomisli da me neko zove teta Marina, to mi je prosto bilo tako nekako... za tetke... nista zanimljivo za mene ovako mladu lepu i nasmejanu. Tetke su uvek onako mrgodne i uvek imaju nešto pametno da kažu iako to u datom trenutku nije baš pametno ali ne možeš ti da se raspravljaš sa tetkama, one su starije, pametnije, iskusnije... Meni je Bog svom srećom dao normalnu tetku sa kojom uvek mogu da se isćaskam, popijem kaficu, natenate razglabam o cveću i proleću ali uvek ti Bog da sa strane još par tetaka koje su tu ili da budu super ili da ti zagorčavaju život. No sad, referat o mojim tetkama je jedna jako dugačka priča i nije uopšte poenta onog što sam ja danas htela da napišem.
Kažu da je 13 loš broj i da taj datum ne valja a ja sad kad proberem po svom sećanju, mogu samo lepih svari da se setim koje su se desile 13 datuma u nekom mesecu... mojoj mami je bio rođendan 13. decembra, 13. januara je uvek dobra žurka za Pravoslavnu novu godinu, petak 13.'ti uvek napravi neku fenomenalnu žurkicu (sećam se prošlogodišnje kod Hogara), 13. juna je dedi i babi bila godišnjica braka, 13. marta sam ostavila Surabaju, 13. maja ... to ćemo preskočiti... i tog divog 13. septembra mi je stigla porukica od mog bate da se njegov andjeo rodio sa svojih 3,3kg i 52cm.
Ne mogu da vam opišem koliko sam bila srećna i ponosna... zaplakala sam tek kad mi je poslao sliku na kojoj se smeje... sva je na mene, ljubi je tetka 
Slikice.. samo da vidite da je sva na tetku... :)

Perhentian baby :)

I tako sam ja konacno dobila slobodan petak i pobegla glavom bez obzira što dalje od kancelarije i Kuala Lumpura. Pošto mojoj teti treba malo geografskog objašnjavanja ja sam to stavila ovako "da ja sad živim u Podgorici, ovo bi bilo kao da sam otisla kući u Kikindu". Što dalje to bolje... 9 sati truckanja u autobusu mi nije predstavljalo problem. Ovde su autobusi kao avioni. Od umora sam ušla u autobus, sela i počela da tražim kopču za sedište "vežite se, polećemo". Autobusi koji putuju na duže staze su sa po 3 sedišta u redu i sa displejom na sedištu ispred i ja sa mojom pozamašnom vojvođanskom guzicom mogu da se smestim i ima mesta za manipulaciju i rotaciju. Otprilike da me je to oduševljavalo u Indoneziji a u Maleziji je sve to isto samo su busevi malo moderniji. Tako ti ja lepo nađem Elly, dotičnu couchsurferku da ide samnom pošto Jelena ni u ludilu nije htela da traži slobodan dan, jebem je blesavu. Kad sam pitala šefa kako ide taj slobodan dan kroz papirologiju on mi je rekao "zajebi papire, idi se odmori". Tako da sam ja taj slobodan dan dobila za džabe. :) Da sam ga zlatnom lopatom tražila, verovatno za milion godina ne bi našla takvog šefa. Kad vidi da ja nešto radim što nije moj posao i što ne bi trebala da radim on bez po muke ode i otera tog nekog ko je to tražio od mene u 3 lepe i vrati mu sav posao da taj neko radi. Stalno nam kupuje klopu, petkom nam šalje poruke da nam se zahvali što smo se trudili preko nedelje da sve uradimo i svoju nagradu od 1000ringita koju je dobio kao zlatni zaposleni je podelio sa nama. Stalno se dere, stalno se smeje, kad spusti glas to je obavezno da bi mi rekao nešto u poverenju. Kad sam mu rekla da sam kupila kartu da idem kući na duže od 3 nedelje i da "ne" ne postoji kao opcija, da ću ja jednostavno ostaviti firmu, on mi je ponudio da on plati pomeranje karte i naravno o raskidanju ugovora nema rasprave i još ćemo pucati na povišicu. Mogla bi o mom šefu da razglabam večno ali otom potom. Smešan je za medalju.

Klackanje od 9 sati se isplatilo pošto sam samo sat vremena kasnije bila na Perhentijanu gde na plaži stoje ušuškani bungalovi, okruženi palminim šumama, gde se roštilj pali uveče i sprema se riba na neki poseban način. Ostrvo dušu dalo za blesavo partijanje, spavanje na plaži, plivanje i snorkling. Ja sam bila raspoložena za opcije 2,3 i 4 dok je moja sapatnica El bila raspoložena za opcije 1 i 3 ali opcija 3 u svojstvu brčkanja. El vam je neko koga možete da slušate beskrajno kako lupeta gluposti, kako prosipa bisere i kako morališe i onda, negde u sred noći, pred jutro, dolazi u sobu još uvek poprilično pripita i kaže "al sam se kresnula!!!". El vam je jedna od onih Azijatkinja koje tvrde da Azijatkinje nisu lake, da ne jure belce, da im je to samo nametnuto pošto je Tajland pun kurvica i onda posle celog tog blebetanja priđe joj Džon od New York i eto nje kasnije u sobi sa već pomenutom rečenicom. El je jedna od onih devojaka sa kojima će vam vikend biti ne preterano zanimljiv ali odmaranje za mozak.Iako poprilično pijana i neispavana i ne tako dobar plivač, ustala je ujtru i išla samnom na snorkling tako da mogu da tvrdim da je El poprilično dobar sapatnik samo u datom trenutku nismo bile sinhronizovane. :D
Perhentian je zelen, sa predivnim plažicama na kojima postoje mali ili veći hostelčići, stazice da se prođe od jedne do druge plaže, zanimljiv je za par dana rekreacije ili spavanja, kako kome odgovara. Kažu da je diving odličan, za snorkling ja ipak preporučujem Flores ali definitivno je raj na zemlji posle 4 meseca kancelarije... u nedelju sam morala ranije da ostavim ostvro pošto sam skontala da mi je aerodrom 2 sata daleko a ne pola sata... bem li ga kad ne pitam dva puta odakle treba da kupim kartu do KL-a. Palo je jutarnje plivanje, pakovanje i nazad u realnost...
aaaa.. Slikice... pa tu su :D

Albumčić sa slikicama :)

Godina izgnanstva...

... voz je lagano izlazio iz stanice a ja sam puna neke pozitivne energije ostavljala smrdljivi Beograd za sobom, njegove prljave ulice, buku tramvaja, vecne voznje 95-icom, trčanje za 610-kom kad treba da stignem Bogu iza tregera na posao... ostavljala sam sve što poznajem, sve što volim i ne volim, sve što mi je drago, sve ljude koji me vole i krenula u neki novi svet koji je obećavao a koji je bio toliko tuđ... tog 3. avgusta sam poslednji put videla tetu, Ivanu, Olju, Nemanju, Marinu, Slobu i još neke ljude koji su došli da mi mašu ... odlazila sam u nešto nepoznato... tada mi je prvi put teča rekao preko telefona da me voli i da se čuvam i da me ljubi... taj čovek koji retko pokazuje svoje emocije slomio se pod teretom toga da će jedno od njegove dece da ode negde daleko... i nije siguran da li će da se vrati... karta u jednom pravcu je bila kupljena...
Indonezija me je dočekala sa svojom tmurnom Surabajom i bez obzira na sve što se tamo dešavalo, dobro i loše, nikako je nisam zavolela. Ostrva su me oduševila, plaže raznežile, planine oduzimale dah, ljudi zasmejavali do suza, profesori nervirali do srži, Sonia bila uvek verni saputnik i sapatnik... Surabaja me je posle 7 meseci i oterala od sebe... Nisam mogla ni minut duže da ostanem tamo. Taj grad me je gušio svojom gužvom i smradom. Osećala sam se kao svima zanimljiva lutka u gradu punom dece. Posle nekog vremena dosadi da ljudi bulje u tebe i da upiru prstom u tebe, dosadi da podriguju kad god im se prohte, dosadi ti njihova glupost i površnost, dosadi ogovaranje....
Kuala Lumpur me je primio kao svoje dete... dao mi smeh, suze, strah, olakšanje, naterao me je da se vinem u zvezde i da padnem u ponor, otvorio mi srce i ušao unutra.... dao mi mnogo i uzeo sve... pokazao mi je kako život opet može da bude okrutan prema meni i kako može da se igra samnom kad god mu se prohte... Izdržala sam... i dalje izdržavam... i smejem mu se u lice... ali plačem kad sam sama i kad je mrak u sobi...

I posle godinu dana taj zvuk vetra u ravnici, i ta tramvajska buka i miris roštilja i zveckanje šoljica kafe i te neke slatke psovke i uzrečice i prijatelji i ono kuče što te čeka kući i leba i pavlake i kulena za doručak i burek ujtru kad se vraćaš iz grada i sveže trešnje sa komšijinog drveta i te neke tako male a tako velike stvari... nateraju te da kažeš, iako nikad nisi mislio da ćeš to da kažeš... nema mesta kao što je Srbija

Story already been told...

That story has already been told... loads of times.. but I never heard ending... or I just wanted to live in Cinderella world where everything ends up that everyone "live happily ever after". That story about two people from different worlds, different places and yet so simillar and passionate about same things. Two people who can spend the night talking about everything that comes in their mind, who can hide under the sheets from the rest of the world and feel eachothers heart beat and listen how other is breathing... two people who can't be together, but maybe they still want to... not because they want to fight the whole world, they just want to... just a passion coming over night, staying around in the morning when they open their eyes and when they smile... laughter, so pure, so gentle, so full of life... sleepless nights with difficult decisions on their minds... a tear which is sliding from one's cheak, slowly... like it never wants to leave that soft face and dissapear in the pillow... a hug, strong but gentle, protective, like there is noone else in the world... a kiss, soft, sweet... two people from two different worlds... and yet.. so alike... two worlds which will never come together...
...but it was just a dream...  just some images flashing here and there before my eyes... a dream that I enjoyed dreaming...
yes... it was already told... long time ago... but I never heard ending... or I didn't want to... nor I want to hear it now... maybe I should... maybe it is time to listen the story until the end... and realize that I will never be Cinderella and that all of my shoes are here.... maybe it is time to grow up...
but I don't want to...
the story already told... but words left unsaid...

17 minutes of pure happiness... or is it?

Since I was a little girl I always liked big stuff. I always wanted to sit on a big chair, always wanted people to call me big girl, to drive in a big car, to go to a big cities to eat a big hamburger and have big coke even if I couldn't finish it. There was always something mysterious about big people and they always had my admiration. I like to imagine that even Al Pacino is tall and big guy and when I found out that he is just a Shorty I was quite disappointed. Basketball players, volley players and of course, Water polo players were always my type of guys and when I was growing up they always has my heart on a plate. Approximately when I was 18 I went inside this mysterious world of habba-habba or what would my Indonesian friends said "yeah, all Bule like to fuck around right". In past 11 years I had all kind of discussions on the topic with friends and people I met on the way. Was never embarrassed to talk about sex and that topic was always infiltrating somehow in everyday's conversation. Was never embarrassed to go to pharmacy and buy condoms, to start talking to a guy that I liked, to mention some things from my private life just for compare or personal experience. I have always had more guys friends than girls and I always had some serious discussions with them about size, shape, techniques, poses and many other stuff. Sex is always favorite topic and people always talk about it no matter what, at least in my world, not in the world I'm living in right now. It is always about getting it to be better and better and in years you get to know your body and you know what feels good for you but of course when you meet someone, they usually don't know what you like and it takes some time to get to know each other. Lately, I had number of completely funny situations connected with sex partners and I always wanted to talk about it but never had a chance and I thought that someone will get offended but it is not really that I care right now.
Let's go back to the point where I saw the smallest thing in the world... well, it wasn't that long time ago since it is commonly known that Asians have 40% smaller penises that Europeans and I just moved to Asia. So, I did not want to date Asian guy, first thing, they are not really handsome, they are short, small, skinny and somewhere in my subconscious I knew that there is nothing for me beneath their small bellies. So I just enjoyed my life in Indonesia without having a guy in my life. I had few dates here and there, met few nice guys, dated a Brazilian guy which happened to be everything but Latino lover. Having sex with him was absolutely hilarious and even he had nice average piece, having sex with someone who is texting his friends during the intercourse was completely unacceptable and after that he couldn't realize why I never wanted to have sex with him again, there you are Brazilian sugar, sex with you sucked till the bottom end. Next time I saw penis I got such a huge headache that I had to go home and laugh my ass off. Yes, I'm being a little bit harsh but that was the smallest thing I saw and it would be waste of time taking my clothes off. That guy was really nice to me, took me out on few dates, we had fun and then we tried to have sex and he was quicker in the process of taking his clothes off so when I realized what I need to put up with I just told him that I don't feel so good and that I want to go home.... Finally this one Asian guy got me and we had sex couple of times and every time I asked myself WHY?!?! Last time we had sex, before we entered the room I look at my phone and I saw it was 10pm. When we left that room it was 10:17pm which gives us total value of 17 minutes. Oh yes, 17 minutes of hard sweating would be fabulous but... what happened during those 17 minutes. We entered the room, had a chat about photos on the wall, we started kissing, had quite of 3-4 min of kissing, we took our clothes off and before I even felt it was inside he was already shaking his whole body in sweet orgasm. I was looking at him and I couldn't believe... hello, I'm here too... after that we both take a quick shower and left the room at 10:17pm. Before that he told me that all of his girlfriends were completely satisfied with their sex life. After that I decided never to have sex with him again. He was pushy for a while, keep on calling me but at the end he gave up. I don't want to discuss the size, it would take such a small amount of time :D

He wasn't the first one who was bragging around about his sex life and how satisfied his girlfriends were. Usually those kind of guys are the worst one and they never make their girlfriends happy in bed. When you meet a guy who doesn't talk about his sex life, who has a mysterious smile and touch of an angel... that guy knows what is he doing and how to do it... 

And the thing about the size... well... yes, it does matter :)

Jedan od onih dana...

Juče sam primetila da u mojoj sobi nedostaje jedna slika moje mame. Jednostavno je nema. Pretražila sam celu sobu ali slike nije bilo. Čovek bi pomislio da u ovom haosu u kojem živim tako nešto je jedva primetno, da među svim mojim stvarima na tom stoliću koje skupljaju prašinu koju baš nemam nameru da obrišem, neko jedva može da primeti da jedna slika nedostaje. Verovatno da sam kući ili bilo gde u Srbiji i da su me zadesila neka srećnija vremena, nikad ne bi primetila tako nešto odmah. Verovatno bi prošli dani i nedelje dok bi tako nešto primetila. Nikad nisam obraćala pažnju na sitnice i uvek sam radije crtala po prašini nego da je obrišem sa polica ali eto sad, nestala slika, juče je bila tu i sad je nema. Pored kompa, para, kartica, nakita ko bi uzeo sliku moje mame? Na kraju sam rekla Jeleni da ne mogu da nađem sliku. Skočila je kao oparena i doletela u moju sobu i kad smo opet prevrnule sve stvari o sobi našle smo sliku koja je skliznula u donji deo stolića.
Mislila sam da ne stižem ni da mislim o njoj. Prljavi kapitalizam je lagano počeo da me izjeda a kad se otrgnem  njegovim kandžama, samo želim da izađem negde sa ljudima, da ćaskam da se smejem... ali opet, tu je negde ona uvek, u onom delu mozga koji uvek tera suze na moje oči. Pre neko veče sam izašla sa Milošem i Nerminom, čisto na kafu, ćaskanje i posle smo otišli kod njih u stan da gledamo film. Nermin je otišao u sobu da zove mamu, da proćaska sa njom. Miloš je rekao da skoro ne razgovara sa svojom mamom, kaže da nemaju o čemu da pričaju, samo neke klasične stvari. Šta bi ja dala za 5 minuta razgovora sa mojom mamom... makar o tako, klasičnim stvarima, samo da joj slušam glas, da se smejemo, da priča bilo šta, da mi objašnjava integrale preko telefona i da mi kaže "Ne brini Mikica, glup si ti, na mamu, naučićeš ti to. Prvih 5, 6 godina je najteže, posle sve ide lako". Kako sam se uvek smejala na tu rečenicu, kako mi je uvek bila smešna ta doza ironije u toj rečenici, kako je ona to izgovarala kao da je ... sve na svetu ravno... i da ne treba da brinem ni o čemu. Posle te njene rečenice uvek sam se osećala kao da je sve na svetu ravno, kao da ne treba ni o čemu da brinem, pošto je ona uvek bila tu i uvek sam verovala svemu što ona kaže. Danas, kad sama sebi izgovaram tu rečenicu, nasmejem se toj dozi ironije ali nije dalje više ravno... zato što nje nema...
Razgovarajte sa svojim majkama, makar o cveću i proleću i kafama sa komšinicama. Jednog dana, a nadam se da taj dan neće skoro doći nikome od vas koji čitate ovo, ta ćaskanja će zamenuti gorke suze i njen glas će polako iščeznuti iz vašeg sećanja... a koliko to zna da zaboli... beskrajno. 

Kafa, caskanje i torta od malina

Odkad sam počela da radim retko imam priliku da ćaskam sa ljudima iz Srbije. To mi posebno teško pada što stižem samo jednom nedeljno da ćaskam sa tetom. Kako je granulo proleće dala se u krečenje, sređivanje bašte, pa jagode, pa maline, pa okopaj ovo pa sredi ono i svako popodne posle posla dok je dan ona je na bašti a kad padne mrak u Srbiji, Marina je odavno u zemlji snova koja je udaljena 6 sati razlike od tetine zemlje zvane "sad ću da gledam dnevnik". Pored redovne konverzacije nedeljom posle ručka a u moje predvečerje, teta i ja smo zbog silnih obaveza preko nedelje našle savršen termin koji nazivamo "jutarnja kafa". S obzirom da moja teta zna da bi ja radije umrla nego da skinem pižamu vikendom (sem ako nisam primorana da ustajem iz kreveta i da pomerim svoj radius kretanja više nego što mi je dužina stana) i da spavam do podne a kad ustanem moram da jedem, taman pijem kafu oko 2 sata popodne kad se teta budi i kuva svoju jutarnju kaficu.
E sad, od kad sam došla u Maleziju, nisam imala internet 2 meseca u stanu i sada kad su mi ga konačno instalirali, teta i ja smo konačno mogle da popijemo našu jutarnju kaficu. U nedelju sam ustala u isto vreme kad i teta, doduše svako u svojoj vremenskoj zoni, i dok sam se ja rasanila ona je već pristavila ručak i skuvala kaficu. Bem li ga, buran noćni život, vratila sam se cirka u 6.
Otprilike da teta i ja ne razmenjujemo neke velike mudrosti niti razglabamo o političkoj situaciji u svetu, jednostavno ćaskamo. O krečenju, o cveću, o bašti, o Vladi, o teči, o Dudi, o komšijama, o Lajki i Belindi (DODŽ-ovi), o mom poslu, o njenom poslu, o tome koga je srela, ko je pitao za mene, ko me je pozdravio, šta se dešava po Kikindi, ko se udo, razveo, porodio, umro... Sve neke tako male i nebitne stvari ali svi vi koji ste daleko negde od kuće znate koliko te male stvari znače. Verovatno i da sam kući, posle napornog dana i naporne nedelje, ni ne želim da slušam bilo šta drugo nego o tome kako cveće raste po mojoj bašti, po tetinoj bašti, kako su jagode već prošle, kako maline pupe i kako će ih biti gomila za moj rođendan. Te neke stvari opuštaju mozak, odmaraju dušu... a onda, tamo negde duboko... počinju da peku...

Jebo sad 1000 dinara

Pre nekog vremena, čuvena Jeja je iz svoje čuvene biblioteke izvadila jednu malu prašnjavu knjižicu i rekla mi da je pročitam. Jejin ceo stan je ličio na biblioteku i svaki bi proveo bar 30 minuta svog vremena u njoj izvlačeći sa polica ono što ih najviše interesuje. Ja sam uvek bila u delu sa dečijim knjigama i uvek bi grabila nešto što ne zamara suviše moj mozak i nešto što mogu da čitam pred spavanje. Naravno, uvek bi pročitala nešto što mi ljudi preporuče ali moj ukus za knjige se nije mrdnuo dalje od 5 prijatelja. U poslednje vreme sve češće nalazim da sve knjige isto pišu, da se sve teme po knjigama vrte oko istih stvari samo da neko vrlo vešto koristi spinner i radi premetačine u rečenicama. Retko se pojavi knjiga koju ja progutam bez da je pustim iz ruke. To je otprilike moj najveći problem. Ako je knjiga dobra, ja ću je pojesti za nekoliko sati pa makar ne spavala. Ako zaspim uz knjigu, znači da je više nikad neću ni pogledati.
Nego, da se mi vratimo na Jeju i njenu biblioteku. Bilo je tu svega... od kulinarstva do moderne psihologije, raznih rečnika, naučnih knjiga pa čak i primerak Kurana odakle se odlično mogao učiti arapski jezik i primerak Biblije iz koje se nije baš mnogo moglo naučiti. Dečije knjige, romani, beletristika, poneki davno izgubljeni CD ili DVD... sve je to pravilo jednu jako veliku zbrku i skupljalo jako puno prašine i ne znam kojim čudom, Jeja je svakog trena znala gde je koja knjiga. Samo bi skočila dohvatila je sa tamo neke police i nikad nije vraćala knjige na isto mesto. Uvek je znala ko je pozajmio koju knjigu, gde je sad taj neko i kad će da je vrati.
Tako je u moj život ušao Boris Dežulović. Nikad ranije nisam čula za njega, niti pročitala nešto što je on pisao dok u moje ruke nije upala ta mala knjižica koju sam tu noć zauvek progutala. Mnogi moji prijatelji su čak i godinama kasnije slušali o toj jednoj knjižici, iako sam u međuvremenu čitala ko zna šta i ko zna koliko. S vremena na vreme bacim pogled na b92 na sekciju koja se zove Moj Ugao. Iako nisam dobro povezana sa politikom i trenutnim stanjem u državama bivše Jugoslavije, njegovi tekstovi me uvek oraspolože i uvek nasmeju. Čovek prkosi svemu i svima, inati se, piše o stvarima o kojima mnogi novinari ni ne pomišljaju da pišu. Ima neki poseban smisao za humor i poseban dodir kad piše tako da njegove tekstove mogu da čitam ponovo i ponovo... kao i knjigu.
Pre nekog vremena sam počela da razmišljam o tome gde mi je knjiga. Ja, za razliku od Jeje baš i ne znam gde su mi sve knjige. Eto, već dve godine ne znam kome sam dala LP India a trenutno pokušavam da se setim gde mi je "Jebo sad 1000 dinara" koju je moja draga Ana pažljivo donela iz Sarajeva, s obzirom da nisam mogla da je nađem u beogradskim knjižarama. Pošteni nalazač neka mi je pošalje. Znam da će poštarina biti 1000 dinara, al, jebo sad 1000 dinara :)

eto... preporučujem, po ko zna koji put :)

Odliv mozgova iz Srbije

Prelazim tako po profilima svojih drugara na facebook-u, a imam ih fala Bogu po celom svetu i svuda naokolo ali im ih dosta po Srbiji. Taman se setim da pitam Aleksandru nešto oko programiranja kad njoj piše na profilu Current city: Bonn, Germany. Shvatim da se Vladi nisam javila 100 godina kad njegov trenutni grad Hamburg, Germany, Tanja u Barsi, Bojana je vec poodavno u Australiji, Vlada isto, mislim da je odvukao i svog brata Željka. Laki je u Brazilu, vratio se na mesec dana nazad u Srbiju ali već ima povratnu kartu za nazad, Sloba je dobio posao kod Italijana pa luta po svetu, Benko odavno radi za Britance, Jelena isto, Nikola je zapalio u Kinu, Ninu je ljubav odvela u Sloveniju, Natašu u Portugal, Aleksandar je u Singapuru, Aleksandra u Bangkoku,

Sinče radi za Rumune, čak i moj teča sa svojih 30 godina radnog iskustva je morao da ode i da krene da radi za Crnogorce (moliću lepo, ipak je to druga država). Jeja je u Bristolu, koliko znam Iva se pakuje za Škotsku, Vanja je u Danskoj, Jovana u Nemačkoj, Nikola i Bane rade na brodu, Sandra je otišla za UK čim je diplomirala, Rista i Iva su zapalili za San Diego, Piki je u Sietlu, Miki u Beču, Aleksandar odavno traži posao na Blistoku, Vlada traži posao bilo gde, Jovan mi je rekao da se misli da se i on pakuje za Kinu iako je on jedan od najtežih slučajeva one vrste "Ja ostajem ovde!".


Doduše, ima jako puno onih koji ne žele da odu, da li zbog porodice ili zbog društva ali činjenica je da se od odlivu mozgova iz Srbije jako puno priča. Slatko sam se nasmejala kad sam pročitala negde da će odliv mozgova iz Srbije prestati onda kada svi odu... a to će biti uskoro kako smo krenuli.

Jednog dana kad odem kući na odmor, neću nikoga zateći tamo sem nekih meni nebitnih ljudi. Svi će negde u nekoj dalekoj zemlji graditi svoje brilijantne karijere i dokazivati se pred nekim drugim ljudima i graditi stabilnije stubove nečije tuđe ekonomije. Gledam, mladi bračni par iz moje firme je sebi kupio stan posle 5 godina rada. Lepo predgrađe Kuala Lumpura koje se razvija, nešto kao blokovi u Novom Beogradu. Roditelji su im u Kini, siromašni, nisu im ništa pomogli. Jedna moja bivša koleginica je kupila kuću u Sremčici (!!!!) posle 15 godina rada i sad je pod konstantnim pritiskom da ne izgubi posao pošto je podigla kredit za tu kuću i pozajmila tu i tamo.

S jedne strane mi je žao, Srbija nas je školovala, bar za sebe kažem. Ja sam sve vreme studiranja bila na budžetu države i školovala se za sitne pare. Većina mojih prijatelja isto tako. Samo sam kupovala knjige, sveske i plaćala sitno prijave ispita. Ovi u Beogradu nisu ni plaćali prijave ispita. Živela sam ko bubreg u loju za vreme faksa, dve godine sam živela u studenstkom domu gde je stanarina bila 10eura mesečno, primala studentski kredit, završila dobar fakultet, radila sve i svašta, uživala u toku studija i onda je došlo vreme da se zaposlim. Skoro 8 meseci su trajale moje šetnje po raznim firmama i po raznim ragovorima za posao. Testiranja su bila od debilskog nivoa do nivoa doktora nauka, razgovori za posao takođe. Posle tih 8 meseci sam dobila posao bez ikakvih veza i vezica, dobila sam platu sa kojom sam mogla dupe da obrišem ali sam uspevala tu i tamo nešto da sačuvam, ne pitajte kako... i odlučila sam da odem.

Stipendija u Indoneziji je izgledala kao savršena prilika za tako nešto. Ne, nisam planirala da odem tako daleko, mislila sam najdalje do Emirata ili Katara ali eto, zadesio se taj daleki istok. Daleko je, zajebano je, možda neću ostati ovde, ko zna gde će me život odneti, možda nazad kući ali šanse za to su jako jako male. Svi mi volimo noćni život Beograda, volimo planine, reke i jezera Srbije, volimo Petrovaradinsku tvrđavu i vojvođanske salaše, svi mi imamo prijatelje sa kojima volimo da provodimo vreme, da se zezamo i ćaskamo ali u današnje vreme treba ti gomila para za noćni život a da ne pričam o putovanjima i zezanju... u Srbiji, retki su ti srećnici što mogu to sebi da priušte koliko god žele i kad god žele. Sve ostale će izgleda opet da pojede mrak.

Čini mi se da će Balašević ponovo da zapeva onu svoju...i šta na kraju bidne, putnici za Sidnej, izlaz taj i taj...

The Royal Wedding - stupid screw up world of journalists!

Long time ago in a Kingdom Far Far Away there lived a beautiful Prince. His Mother was very very beautiful Princess and everybody loved her. She was nice, kind, she was going around, doing charity work, smiling at everybody, traveling around the world. She was not really fond of her husband, the future King, so they got divorced after few years of terrible marriage. She was still spending time with her sons, the beautiful Prince and less beautiful one and she was still everyone's favorite Princess. And everything was perfect in that country until the evil hunters killed the princess mother. Yes, Prince was sad, he cried for days and bellowed Princess Mother came into the legend and stayed there until today. Oh, yes, this is not one of those enchanted Princess stories but more realistic view of how stupid journalists make lousy conclusions.


So the years went by and Prince met this wonderful Girl on his university party and after years of relationship they decided to get married. That wasn't a small deal, she was going to become a Princess and everybody around the globe were so happy to see this wedding and to be part of it. Many people from all around the world went to Kingdom of Far Far Away to see this beautiful wedding and the 23 million who couldn't go watched it live on TV. Oh yes, it was a beautiful wedding, the bride was just gorgeous, the groom was wearing beautiful uniform even he wasn't beautiful anymore. When he was a little boy I knew at least 10 girls in my surrounding area who were completely in love with beautiful Prince and I was also one of them. We were all dreaming about the big Royal wedding and hoping that one day, maybe, just maybe we will be the one saying "yes" to the beautiful Prince. Now, being older, he got his father's face marks and almost all of his mother beauty vanished from him. Probably that is one of the reasons why I quit dreaming about the big wedding and probably, since I got older too, I stopped dreaming.

So, the lucky girl, I can call her lucky, was just beautiful at the wedding but all the time news papers were comparing her to the Princess Mother, like she is some bad copy and the legend should not be removed from its pedestal. Even before the weeding she was compared all the time by journalists all around the world and everyone wanted to say that she is not worthy to be a Princess, since she is not as much of a Royal blood and that she will never be like the Princess Mother and all I was reading in newspapers were stupid conclusions to something which is old, disappeared, gone... So what if she is different than Princess Mother?! She shouldn't be like Princess Mother. That girl has a personality of her own, she has style, class, brains of her own, great smile, she is not stupid, she knows what does that mean to be a Princess and she did not married beautiful Prince to be a copy of his late Mother. No, I don't know her, I'm not her best friend to keep her back but I like her face and her style more than Princess Mother and I know she is going to be quite refreshment in Royal Family of Kingdom Far Far Away. She is something new and I hope one day she will overgrown the legend and be herself in the eyes of stupid old journalists who forget about hungry children of Africa and the wars going around the world but cannot forget that Princess Mother died in 1997, fucking 14 years ago! No, the Princess Mother should not be forgotten, but maybe she should be put on a side so that the new Royal couple starts enjoying their future life without shadow of late Princess Mother on their marriage and without stupid conclusions of newspaper world.

So, my dear William, somewhere deep deep inside I'm sorry that we didn't meet and that maybe, just maybe that could be my wedding but I know that you got yourself a right girl. Kate will rock your world, she probably was doing that already! :)

Guest blog post: For those who asking around,,An Alternative Read to boring day and bored Mind filled with Pregnancy Questions

One of my fabulous hosts from Mataram, Lombok got married a month ago and she wrote a blog post which is just a perfect continuance of my "This is Indonesia" blog posts. She is Indonesian with a little bit different way of thinking and immediately she has issues like this.

Thank you Safie for sharing this with me.

Here it goes:


Its just for friends Free time :


I cant believe it..im now Married for just 1 month and 14 days..and the question about am i or am i not already getting pregnant is almost as many as the days i've been married.even for an introverted person like me who doesnt have many friends. well,,im trying to answer that question casually at the beginning but slowly i become very unpatient just to write about my preference bout this certain matter.
indeed i do realy appreciate those who immediately wants kid,,i feel happy for them.And this is not about correcting anyone's choice.but just to remind us that it called choice because its more than one available to choose.And not a particular one is better or worse.its really depends to our preparedness and our vision in life.
Lets being straight forward here ( I hope im not harm anyone's feeling afterall)...


# About having Kid or being Pregnant (udah Isi belum?) :

I won't have kid for now nor in immediate years,Solely because im not ready become a parent and still don’t want it .

# Why (Loh kok gitu..?) :

Because my brain and my heart says so. We feel(me and him) we’re still too young in experiences of life for parenting role (become a parent) just like what our idyllic vision. We want to be really ready for parenting..We need Enough wisdom, enough settlement in life (certain home and financial priority) and Piles (and much more piles) of story we can tell to our kid about places we've been and adventure we’ve been through. No Offense,,its just us..we don’t push any other couples to do so..;)

# So How come u married so soon if u don’t want any kid yet ?

Haha,,Actually married and have kid is two different things. I married because I love someone, I want to be with him day and night, and planning to living life together . having kid is the next thing. Its important but its not crucial this time. And honestly,,im not feel bad bout delaying the need of children . its better later but ready than just Take it for granted.
thats the way I love my children-to be. It perhaps like many other said that Children is the most beautiful gift God ever sent to married couple.well I want my gift when I really deserve it.InsyaAllah =)

# Don’t u afraid delaying it making it hard for later when u want it? (another typical question and believes)
Hahaha (again),,do we live in “medieval” age..? its Allah decide everything.and there is no empiric study about the corelation of this believe anyway.and there are ways of contraception that are preety save for us to choose. not to mention mechanical one.

# So when? (just if u really wanna know)
Several years from now,,4 or 5 maybe. But its not a dead lock..it maybe change depend on many aspect of our life.


# Oowh dude,,,that’s too long,,(Ya ampuun lama bangeet..) :

Well,,Im Sorry I disappointing U then,, =p i think u need some other recreation in life than just hoping other people to do what they dont want to do yet.=P =p
This writing is just Intermezzo and no coldheart when I write it. Only an alternative when people are asking me again bout pregnancy So I can just say,,”Guys,, just f*ck*ng check my Facebook Note”=D


p.s: This note also for those my friends whom hasn’t been sent the “gift” from God : He must n’t have a particular but beautiful plan for each of us,,just hush the bug with old sweep.


they deserve just that.


And thanks for Ninong who has inspired me to actually write this kind of stuff.

When the book is closed...

This morning I woke up, had a shower, had breakfast, brushed my teeth, had a coffee, going around the apartment and not talking to anyone. I don't talk in the morning, I just don't. I don't like people talking in the morning; I don't like when someone is singing in the morning, when someone turns TV on or any kind of loud noise. I just like my cup of coffee, my breakfast and to stroll around the apartment. This morning she opened her eyes and said with her dreamy voice "Mari, are you leaving?". Yes, I heard this sentence loads of times in last 9 months and this morning it burned me like fire of hell and one of those wet things coming from your eyes, people call them tears... but it was dark in the room so she didn't saw them. "Yes, in 10 minutes". When I was leaving Surabaya I was so happy even I left her alone there because I knew I will see her in couple of weeks but now it was different. I don't know when life is going to take me her way or take her my way. It is hard, loosing a best friend, companion, comrade, silly little you, your copy in small format, little sister. Yes, she is going to be around somewhere in this world but now it is hard to say goodbye now and loose that little smile. One of the best things in that ridiculous University was meeting her, just in front of the gate, saying Buongiorno, traveling around Indonesia with her, gossiping about Indonesian girls and fashion style, exploring places, driving around on a motorbike, chatting long hours, trying to get some things in that tick scull of hers, smiling, laughing our asses off, dancing the night away, gossiping some more about all the things that came to our minds, long talks about the food, half-successful cooking of Serbian and Italian food, endless discussions, hours of beach walking, rafting kicking each other asses all the time, making jokes about everything and everybody, laughing my ass off when she starts explaining the hilarious perspective of Indonesian life and when she start cursing in Serbian... Oh, she is talented with that, she can curse like devil himself, in Serbian of course :)


She knows when I don't want to talk, when I'm sleepy, when I want to party, when I want to cry... She is my little copy, mini me, little sister I always wanted to have.

I know, I will see her again, this world is too small to keep us apart but the book is closing its pages and right now I'm writing the last lines in it. I hope one day I will open another book and have few more months with Sonia Portanova because hours and days are just not enough...


Ti amo stupida! :)